Predstavljanje romana "Dan kad te sustigne prošlost" autora Željka Musića Ćile
Petak, 3. srpnja 2026. godine u 19 sati. Matica hrvatska, Dvorana Jure Petričevića, Strossmayerov trg 4, Zagreb
Matica hrvatska
i Ogranak Matice hrvatske u Tomislavgradu
pozivaju vas na predstavljanje romana
Dan kad te sustigne prošlost
autora Željka Musića Ćile
Predstavljači:
Nino Raspudić, saborski zastupnik, filozof i književnik
Mate Kovačević, književni kritičar
i autor
MODERATORICA:
Anita Hrstić
TEKSTOVE ĆE ČITATI:
Eugen Stjepan Višić
Petak, 3. srpnja 2026. u 19 sati
Matica hrvatska, Dvorana Jure Petričevića,
Strossmayerov trg 4, Zagreb
Željko Musić - "Dan kad te sustigne prošlost"
*iz recenzija
*Život bez smjera i uvjerenja
O Duvnu su pisali Polibije, pop Dukljanin, Strabon, Evlija Čelebija, fra Ivan Ančić, Stjepan Čuić, Mijo Tokić, Salih Isak i mnogi drugi, ali nitko nije u svojim pjesmama, pripovijetkama ili romanima opisao duvanjsko društvo i pojedinačne sudbine iz života toga društva kao što je to učinio Cile u svom romanu „Dan kada te sustigne prošlost“.
Cile filigranskom točnošću, nepristrano i objektivno, iznosi geografske i povijesne podatke o položaju i povijesti duvanjskoga kraja te život ljudi u njemu, s posebnim osvrtom na zadnju četvrtinu 20. stoljeća – svoje suvremeno doba. Kao nitko do sada portretira duvanjsko društvo i pojedinačne sudbine u tom društvu, njegov sastav i mentalitet.
Čitatelj na temelju tih opisa može dobiti jasnu sliku o školovanju duvanjske mladeži, školama i profesorima u tim školama. Vjerodostojne su njegove slike gradske raje i seoske mladeži i odnosa među njima. Gužve na početku školske godine tako su slikovito opisane kao da su najbolje TV-reportaže; trgovanje na zelenoj i ajvanskoj pijaci, ozračje u kafićima, školski plesnjaci u kojima se rađaju prve ozbiljne ljubavi koje mlade prate kroz cijeli život.
Lik Marka Bagarića poseban je primjer. On je dijete Božje od svoga krštenja i to pokušava biti cijeli svoj život, ali ga život tjera da bude dijete đavolje. Njegov pubertetski, možemo slobodno kazati mladenački život kršćanskog momka, njegovi snovi o sretnom životu ispunjenom ljubavlju voljene osobe, počinju kada je na školskom plesnjaku upoznao Anamariju. Ali splet okolnosti, protumačen jezikom zavisti i ljubomore, osudit će njega i njegovu ljubav tako okrutno da će, ni kriv ni dužan, zaprljati svoje snove i izdati svoje ideale.
Zahvaljujući svom markantnom izgledu, prirodnoj inteligenciji, izvrsnoj komunikaciji i plesnim sposobnostima, opet na plesnjaku – ali ovaj put na podiju u kafiću, a ne u učionici – privukao je pozornost atraktivne manekenke Kristine Krišto. Nagon je nadmašio razum. Umjesto života s Anamarijom, s kojom je dijelio želje i planove o životu oplemenjenom obrazovanjem i skladnim obiteljskim gnijezdom, pošao je za srećom čije je glavno geslo: „pun novčanik i život bez smjera i uvjerenja“, i tako ga obilježio kao univerzalni primjer naše površnosti, kukavičluka i naših izdaja.
Na tu veliku sudbinsku istinu podsjeća nas neostvareni brak s Kristinom. Budući da je taj brak sklopljen kao produkt strasti, a ne čiste duhovne ljubavi, neminovni su bili problemi u njemu, koje ne može riješiti krevet, bez obzira na to koliko tvrd bio. Kristinina ljubav je ona koja se događa na pozornici, a ne u kuhinji. Sjaj manekenskog nastupa jači je od ljubavi prema rođenom djetetu.
Ljubav nestaje, brak se raspada, ali Marko, odgojen u tradicionalnom duhu, brine o Anđeli, njezinu odrastanju i školovanju. Mondeni život uči Marka da je njegov rob. Ne – to nije istina, zaključuje Marko kroz teško životno iskustvo i tradicionalne kršćanske stavove ponesene iz rodnog Duvna.
„Mi smo djeca Božja“, učio je i naučio od svoje babe Anđe, u svojoj obitelji. „To se mora vidjeti u mom životu svaki dan – i u Berlinu, i u Zadru, i u Kaštelima“, govorio je i živio Marko. „Ako to ne činim, brzo ću nestati.“
„Tko se uzda u Život, naći će ga“ – njegovo je geslo.
Sjećao se Anamarije, njezine ljubavi i odanosti koju je tako lako iznevjerio. Tražio je tu ljubav i maštao o njoj. U jednom trenutku pomislio je da ju je našao u liku profesorice Marije Prtenjače, ali ta je iluzija trajala kratko, do slučajnog susreta s Anamarijom. Taj susret podsjetio ga je na čistu mladenačku ljubav. Svi njihovi susreti bili su ispunjeni iščekivanjem. U tom iščekivanju uskrsnuća svetkovine prve ljubavi proticao je svaki njihov susret – u Splitu, kod Nike u Zadru, u rodnom Tomislavgradu.
Međutim, ona ljubav koju je i za koju je živio bila je uprljana grijehom. Bilo je, i pored obostrane želje, nemoguće oživjeti je. Na to nas podsjećaju Marko i Anamarija, ali i mnogi drugi koji u potrazi za izgubljenim ljubavima ostaju bez ljubavi, bez vlastitog potomstva i vlastite obitelji. Na to nas zorno podsjećaju mnogi momci neostvarenih ili ostvarenih karijera koji žive isprazne živote, najčešće na grbači roditelja ili staratelja, i djevojke usidjelice.
Autor razumije Marka. Ne dopušta mu da potpuno potone, jer je Marko ljubio život koji je darovao kćerki Anđi. Brinuo se i odgajao je, a ona mu je vratila stostruko. Završila je visoke škole, zaposlila se i svoju mladenačku ljubav okrunila brakom.
Život je, bez obzira na sve Scile i Haribde, pobijedio smrt zauvijek, zbog čega – i zbog svega drugog ispričanog u ovoj priči koja se čita u jednom dahu – preporučam ovo djelo kao poruku i pouku.
Urednik, Mate Kelava
Željko Musić - "Dan kad te sustigne prošlost"
*Dan kad te sustigne prošlost
Željko Musić je jedan u nizu brojnih tomislavgradskih književnika koji se s posebnom pažnjom i istančanim senzibilitetom prema rodnom kraju bavi zgodama i nezgodama jednog malenog, ali vrlo dinamičnog grada – Tomislavgrada. Ono što Musića izdvaja od većine drugih autora je proustovski bijeg u mistificiranu prošlost toga romantiziranog mjesta. Poetični impuls čitave atmosfere djela, koja je počesto dramatizirana, otvara šarolik, potencijalni interpretacijski konglomerat. Realistični prikaz geografskih i povijesnih osobitosti grada, u uvodu poprima gotovo esejističke konture. Međutim, nedugo nakon, ipak na površinu ispliva autorov umjetnički senzibilitet koji obećava mnogo i u budućem djelovanju na književnoj sceni. Psihološka karakterizacija likova je pospješena simpatičnim dosjetkama o osobama čije je djelovanje trajno upisano u identitet Tomislavgrada. Vrijeme njihovoga najintenzivnijeg djelovanja su mistificirane, šarene, rockerske 80-e godine prošloga stoljeća, doba „Ljubičice Bijele“. Upravo u takvom modusu operandiju; mističnom, šarenom i rockerskom, autor pozicionira pripovjedača koji vodi čitatelja kroz zabavnu ljubavnu priču. Horizont očekivanja se neprestano produžuje, što može zadovoljiti ukus i zahtjevnijih čitatelja. U tako konstruiranom mjestu i vremenu radnje, čitatelj vlastitim interpretativnim mogućnostima nadopunjava fragmentizirane i nedovršene asocijacije na zapravo, vrlo turbulentan društveno-politički kontekst. Takav kontekst je ironiziran duhovitošću pri referenciji na recimo „sveto trojstvo“ – komunizam, turske običaje i njemačku marku. U takvim dijelovima, a osobito u dijelu kad saznajemo o odvođenju mladih u zatvor zbog pjevanja „pogrešnih“ pjesama, pripovjedačev glas postaje kolektiviziran. Ističe i statusnu neujednačenost građana kroz refenciju na privilegiranu djecu državnih službenika. Univerzalnost tema se nastavlja i promišljanjima o vječnim duvanjskim odlascima u inozemstvo, kao i razlikama u načinu života na selu i gradu. On progovara u ime jedne domoljubne zajednice, u ime jednog prkosnog mentaliteta, realizirajući time neizravno – vrlo angažiranu funkciju ovog, naizgled, vrlo ležernog djela.
Svakodnevna dinamika Tomislavgrada je intenzificirana pazarnim danom – ponedjeljkom, vrevom 1400 učenika, gužvom ispred kultne, danas srušene robne kuće Duvanjke itd. Telal Atko dijeli „Oslobođenje“ i „Duvanjski list“ prolaznicima, kafići pulsiraju mladenačkim entuzijazmom, u zraku miriše čuveni „Mujin burek“. Jako puno ovakvih poetičnih slika doprinosi snažnoj atmosferičnosti ovog romana, kao i lakom konstruiranju mnoštva vizualnih slika. Čitatelj ima osjećaj da mu se pred stranicama niže filmična izmjena kadrova crno-bijelog filma jednog davnog vremena i jednog malenog, ali živog mjesta. Svim tim postupcima, uspješno je načinjen uvod u glavnu radnju djela – odrastanje i zaljubljivanje. Plesnjak u školi je povodom Dana republike, zauvijek vezao neraskidivom niti – Marka Bagarića iz Tople Dražice i Anamariju Duvnjak iz romantične zgrade u centru grada. Konstantno se naglašava mjesto rođenja likova, razlike između sela i grada, inferiornost onih sa sela u odnosu na one iz grada. Pripovjedač često, u skladu s mentalitetom kojemu pripada, generalizira zaključke i čini podjele ne samo između sela i grada, nego i između bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih, popularnih i nepopularnih. Želi li tim postupkom autor ironizirati konvencionalne društvene podjele, želi li ironizirati malograđanštinu općenito, ostaje nam na promišljanje.
Markovo ciklično životno putovanje koje ga ponovno, nakon braka s bogatom, ambicioznom i dominantnom ženom Kristinom dovelo Anamariji, refleksija je općenito sazrijevanja jedne mlade osobe. Stoga bi se ovaj roman, između ostaloga mogao klasificirati i kao tzv. buildings roman. Temeljito je razrađen Markov lik – od početnog – mladenački zanesenog muškarca svjesnog vlastitih atributa do muža ovisnog potpuno o karijerom opterećenoj ženi. Markova pretjerano razvijena samosvijest, u određenim dijelovima romana izaziva frustraciju kod čitatelja, što intenzivira recepciju djela. S druge strane, i u tom segmentu prepoznajemo potencijalni ironični književni postupak koji ovoj univerzalnosti pridaje na težini. Roman se otvara i potencijalnim feminističkim promišljanjima. Ženski likovi, tipično, nose teret konvencionalnih normi. Anamarija je izopćena iz sredine nakon tračeva o boravku s Markom u Brelima. Ona mora bježati u, ne slučajno – uzavreli, zagušljivi Mostar, koji joj i doslovno i metaforički ne pruža zrak, energiju, život. Kad se konačno vrati u grad iz kojega je pobjegla, sve se apsolutno promijenilo. Čitatelj se pita što bi bilo da se Anamarija pobunila protiv nametnutih konvencija, da je izrazila buntovništvo i želju za istjerivanjem pravde. Je li potčinjavanje malograđanskim mjerilima stida i srama, samo zbog naznake prijestupa nedužne djevojke, u suštini – pravi razlog rastavljanja dvoje, ludo zaljubljenih mladih.
Nejednakost u bračnom odnosu se aktualizira pozicioniranjem lika Kristine, Markove žene, u dominantan položaj manekenke koja zarađuje ogromne novce, i koja za razliku od Marka, dolazi iz bogate obitelji. Marko ne osjeća toliku količinu nezadovoljstva i ispraznosti vlastitog života samo zato što nema posao na kojemu će razvijati svoje intelektualne i fizičke vještine. Ono što njega muči su također konvencionalne norme potekle iz malograđanskog pogleda na svijet – „Marko se udao.“
Autorov talent za režiju je u njegovoj knjizi najizraženiji u posljednjem dijelu romana, kad čitatelju izražajnije produžuje horizont očekivanja pa premješta mjesto radnje, uvodi nove likove, zaplete i moguće rasplete. U tom dijelu detektiramo zrelost glavnog lika koji se afirmira u novoj, mediteranskoj sredini, studirajući književnost prema kojoj je uvijek gajio afinitete, uspješno radeći kao klima-majstor, zdravo komunicirajući sa svojom kćerkom Anđelom itd. Čitatelj se nakon zaista filmičnog susreta na istom mjestu u Brelima kao davno prije, ponada u sapunički sretan završetak romana – vjenčanje Marka i Anamarije, međutim, djelo je zaključeno na puno realističniji način – njihovim strahom od promjene, izazova i odabirom bivanja u poziciji „između“ vezivanja i slobode.
Željko Musić je ovim romanom iskoračio u ovladavanje zahtjevnijih književnih izazova. Njime obećava i uspinjanje trnovitijim književnim stepenicama. Načinio je važan doprinos suvremenoj književnoj sceni te sam sigurna da će ovaj roman biti primijećen i vrednovan na različitim razinama. Osobito je pridonio tomislavgradskoj književnoj sceni. Na osobit način se referirao na rodni kraj te mu ovim romanom, trajno ostavio zaista vrijedan dar. A nekim drugim krajevima u kojima djeluje, sigurna sam da je zaintrigirao maštu o dalekom, romantičnom gradiću iz kojega potječe i koji u sebi krije mnoge drame. Tako i dramu jednog svestranog i neumornog kulturnjaka, režisera i književnika koji ovim djelom oplemenjuje kako sredinu iz koje je potekao, tako i svakoga tko postane čitateljem Dana kad te sustigne prošlost.
prof. Marija Pavković Baković
Željko Musić - "Dan kad te sustigne prošlost"
DIO PETOG POGLAVLJA ROMANA "Dan kad te sustigne prošlost"
Ali Kristina Krišto nije bila tipična duvanjska cura, ustvari nije bila duvanjska cura uopće, njezini roditelji su bili iz Duvna, a ona se rodila u Njemačkoj, točnije u Zapadnom Berlinu, a ondje je odrasla i pohađala školu. Pa iako je cijeli život provela u Berlinu, ipak je bila odgajana po duvanjski, po starinski, konzervativno i strogo, doduše, kao kćeri jedinici, neke stvari su joj se progledale kroz prste. Njezini roditelji, Mate Krišto i majka Marija, rođena Baković, dobili su Kristinu providnošću Božjom i upornošću doktora Felixa Vogela. Kako su se njeni roditelji kasno uzeli, a Marija nikako nije mogla zanijeti, na nagovor njezine kolegice s posla, Marija je išla u kliniku za liječenje neplodnosti. Poslije godina bolnih tretmana propuhivanja jajnika, u svojoj četrdesettrećoj godini dobila je predivnu i slatku kćer Kristinu, na opće Matino veselje. Djevojčica je rasla u toplom okruženju punom ljubavi i pažnje, i u uvjerenju da je sve moguće, da je joj cijeli svijet pod nogama, da je ona najsjajnija zvijezda kristalno čistoga plavoga neba. Pustili su je da raste u ljubavi, da vjeruje da ima krila, čitali su joj priče i bajke; samim tim da vjeruje u čarobni svijet i da je ljubav nešto najljepša na svijetu. Toliko su joj ljubavi pružili roditelji, da je mogla sretno rasti, sigurno cvasti u toplom krilu koji su joj pružale i mamine i tatine ruke.
Njezini roditelji, Mate i Marija, upoznali su se slučajno, na stočnoj pijaci. On zakleti neženja u ranim četrdesetima, toga dana, na svetu Katu, izašao je ranije iz smjene u tvornici plastike, s namjerom da kupi krmad, a ona, Marija, najmlađa od tri kćeri ratne udovice Ruže Baković, došla je prodati tri ovce, kako bi na miru mogli dočekati Božić i kupiti soli, petrulje, i ako Bog da, desetak litara vina. Mate krmad nije kupio, jer je Tanadra većinu krmadi rasprodao, a ono što je ostalo, ili nije vrijedilo, ili su bili preskupi. Marija je bila još gore sreće, nitko joj se nije ni obratio, ni da ju bar upita za cijenu. Mate je onako usput svratio do Marije koja je ovce držala na okupu stalno ih svrćući liskovim štapom. Bilo je istinski hladno, žest je vrcala, bura je počela jako puhati, pa je Mate, vidjevši curu kako dršće od hladnoće i cupka s noge na nogu, više u šali nego zaozbiljno upitao: „Zašto ne spustiš cijenu za ta tri brava, smrznut ćeš se!“ „Ako si prava mušterija, nagodićemo se“, spremno je odgovorila promrzla Marija, kojoj je hladnoća već zašla za nokte. Pogledi su im se susreli i Mate je ispod pohabane stare jakne i marame vidio lijepo Marijino lice, i oči pune života i prkosa. Ni Mate nije kupio ovce, ali joj je pomogao da ovce vrati kući prije mraka. Nešto poslije Nove godine Mate i Marija su se vjenčali, i već sljedećeg ljeta Mate je napustio posao glavnog električara u Plastici i zajedno s Marijom otišao, na poziv rođaka Jakiše, u Berlin na rađu. Mate je kao vrsni električar odmah našao posao u malenom, ali super luksuznom, privatnom hotelu u elitnoj četvrti Grunenwald, u blizini aerodroma Tempelhof. Marija je najprije radila kao čistačica po uredima, ali je nakon nekoga vremena čula da je velika potražnja za osobljem u domovima za starije. Prvo je pohađala večernju školu za jezike, a kad je položila drugi stupanj jezika, dobila je namještenje u Haus der Betreuung und Pflege, u ulici Albrehtstrasse, broj 103. Stanovali su kod Matine šefice Helge von Grone, vlasnice Schlosshotela, koja im je besplatno dala stan u potkrovlju, u zamjenu da Marija jednom tjedno počisti i njezin stan, a Mate da obavi manje popravke po kući. U početku je sve bilo idilično, osim neispunjene želje da imaju djece. Helga von Grone je bila bogata nasljednica velikaške obitelji iz Donje Saske, ali kao žena, proživjela je najveću traumu. Naime, poslije pada Berlina, kao i mnoge druge Njemice, bila je brutalno silovana. Danima su je Sovjeti silovali u vlastitom podrumu, a spasio ju je ruski časnik koji ju je uzeo samo za sebe. Naravno da ju je i on silovao, ali bolje to od horde krvožednih vojnika generala Žukova. Iz te veze rodio se sin Wilhem. Iako je Helga godinama nastojala sačuvati svoju tajnu, Wilhem je u dobi od dvadeset i dvije godine saznao kako je došao na ovaj svijet. Sabrao je dva i dva, i upitao majku kako to da je on rođen u svibnju 1946. godine, a otac Otto poginuo je u siječnju 1943. u bitci kod Staljingrada. Helga mu je bila primorana reći istinu, a on, saznavši da nije rođen iz ljubavi, već da je plod silovanja, otišao je u Ameriku i nikada se više nije vratio. Helga je iz dna duše mrzila komuniste, a ovaj pobožni par stranaca iz komunističke države, koji je svake nedjelje išao u crkvu, bio joj je srcu prirastao. Kad se Kristina rodila, na upit roditelja, bila je više nego sretna da joj bude krsna kuma. Kristina je imala djetinjstvo iz snova; imala je svoju sobu u potkrovlju, živjela je u velikoj vili, u najljepšoj berlinskoj četvrti punoj zelenila i brojnih jezera. Odrasla je pažena i mažena od roditelja i bogate kume, koja ju je neizmjerno voljela, i gledala ju kao unuku koju nikada nije imala. Kristina je bila bistro i pametno dijete, lijepe vanjštine, uspravnog držanja, i bila je naprosto neodoljivo slatka. Kada je krenula u školu, druga djeca su je prihvatila kao svoju, jer je njemački govorila gotovo bez stranog naglaska. Naravno da je s roditeljima pričala našim jezikom. U školi se isticala svojim smislom za crtanje, imala je bujnu maštu, i na poticaj svojih nastavnika, sve je više vremena provodila crtajući. Kada bi Kristina imala rođendan, koji je bio početkom srpnja, Helga je dopuštala da se slavi u velikoj dvorani u stražnjem dijelu vile, koji je bio povezan s lijepo uređenim i održavanim vrtom. Helga je svaki rođendan plaćala sve troškove, dovodila klaune, ukrašavala vrt balonima i kao posebnu atrakciju dovodila lokalnog slastičara koji bi im, uz veliku tortu, pravio i domaće sladolede. Tako je Kristina bila omiljena u svome društvu, a poslije završene srednje škole, upisala je Akademiju scenskih umjetnosti na prestižnoj ART Schule Berlin. Dok je bila u srednjoj školi, Kristina je pohađala i školu za modele, i, ne slučajno, bila je izabrana, na jednoj audiciji, da bude zaštitno lice ljetne kolekcije mode za mlade u poznatoj robnoj kući C&A. Sljedeće dvije godine redovito je za njih snimala kataloge i bila jako dobro plaćena. Kad je završila redovno prvu godinu Akademije, položila je vozački i roditelji nisu imali ništa protiv da si kupi dobar polovni crveni Audi 80. Sve je bilo divno i krasno, roditelji su bili ponosni na svoju kćer, ali kako u životu nikada nije sve savršeno, bila je jedna stvar koja ih je brinula, više Matu nego Mariju. Bilo je to šaroliko Kristinino društvo, koje je dolazilo s Akademije. Kristinina najbolja prijateljica od malena je bila Ana Kolak, koja je stanovala u blizini, i s kojom je išla u Hrvatsku školu za jezik, pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu. Ali kada je krenula na Akademiju, najbolja Kristinina prijateljica postala je Magda –pankerica obučena u crno i puna piercinga. Dvije rinčice u lijevoj nosnici, a oba uha su uz sami rub bila popunjena s bezbroj metalnih zakovica. Magda je kosu, barem ono što je na glavi ostalo, jer je više od pola glave bilo izbrijano na ćelavo, bojila u tirkizno zelenu. Na sebi je imala izrazito tešku i crnu šminku, tako da joj se lijepo lice nije ni vidjelo. Mate je molio Boga da mu se kći druži s nekim malo manje „nakaradnim“, ali njih dvije su se tako dobro slagale da se nije htio izravno miješati. Kristina i Magda su u paru izgledale stvarno neobično, Kristina kao neka prelijepa princeza, koju je u zaštitu, umjesto dvorskih paževa, uzela goropadna vještica ili zla čarobnica. Kristina je uz studiranje dosta vremena provodila i na modnim pistama, po kastinzima, ali za pravo čudo, nikakvih problema nije imala sa seksualnim uznemiravanjem, jednim dijelom zahvaljujući ratobornoj Magdi, a drugim dijelom gay orijentaciji muškog dijela modne industrije. Ipak Kristina je imala i jednu ljubavnu vezu. Bio je to ljepuškasti Paul, student glume na istoj Akademiji. Hodali su skoro godinu dana kada je saznala ju vara. Jednog vikenda je svratila do njegova stana na Hermanplatzu, i zatekla ga u krevetu s muškim kolegom. Poslije bolnog otrežnjenja, ponižena i povrijeđena, nije više bila sigurna da želi vezu, sve dok nije stigla u Duvno, u gradski disko Tony, i upoznala Marka Bagarića, u kojega se te večeri silno zaljubila.
***
Anamarija je u Mostaru provela svojih najgorih dvadeset dana u životu. Našla se u neželjenoj situaciji ni kriva ni dužna, samo zato što je jedna bezobrazna i nesretna djevojka iz pakosti proširila priču o njezinu nedoličnom i nemoralnom ponašanju. Sredina u kojoj je živjela jedva je dočekala da može o nečemu tračati, i tako unijeti malo zabave u svoje učmale živote. Lokalni dušobrižnici došli su na svoje upozoravajući na sve veći nemoral koji se odavna ukorijenio kod dokone mladeži, koja više ne poštuju nikoga. Jako ju je razočarao i vlastiti otac, koji je više slušao čaršiju nego svoju kćer. Pogodilo ju je i to da ju niti jednom nije nazvao otkada je došla kod tetke. Dane je provodila uglavnom sama u sobi, čitajući knjige iz tetkine male privatne knjižnice. Brzo se navikla na tetkinu rutinu; ujutro bi popile kavu, pojele skromni doručak, koji se sastojao uglavnom od namaza na kruh. Poslije bi tetka čitala ženske revije, prekrajala ili krpala staru robu, i dozvolila bi Anamariji kratak telefonski poziv prijateljicama. Poslije brzinskog telefonskog izvješća, Anamarija bi odlazila u sobu koju joj je tetka bila dodijelila, pa bi na dugo i na široko analizirala svaku vijest koju su joj prenijele Azra ili Zora, i maštala o povratku kući. Noćima nije spavala, bila je nemirna, i gubila bi se u beskonačnim razmišljanjima o nepravdi koja joj je nanesena. Dijelom su joj smetale i nesnosne vrućine koje su noću bile još gore, ali više od svega što joj je remetilo snove, bila je prekinuta bilo kakva komunikacija s Markom. Imala je osjećaj da bi joj bolje bilo da je stvarno zatrudnjela, ali je vrlo dobro znala da se momci u njezinoj sredini obično ne žene s onom s kojom su spavali prije braka. Kad su joj prijateljice rekle da je grad pun ljudi, da grad pulsira od života, donijela je odluku koji nitko nije mogao promijeniti. Te večeri je spakirala svoje stvari, ranije otišla spavati, i za pravo čudo – spavala je čvrstim snom jednogodišnje bebe. Izjutra je po običaju popila kavu s tetkom, pojela šnitu kruha premazanog tetkinom domaćom marmeladom od marelica, pospremila stol, uzela svoju torbu iz sobe, izljubila tetku i krenula da uhvati bus Bosna-Livno, koji je polazio preko Balinovca za nekih pola sata. Tetka se nimalo nije iznenadila tom njezinom odlukom, čak joj je i laknulo, jer ju je srce boljelo gledajući je danima kako šutke neutješno pati. Čim je Anamarija izišla iz stana, tetka više nije mogla da se suzdrži, i suze su joj same potekle niz obraze. Plačući, poželjela joj je svu sriću ovoga svijeta.
Anamarija je neplanirano došla u Duvno tek predvečer, jer je negdje oko Knešpolja autobusu pukla guma, pa je promjena gume potrajala više nego je očekivala. To čekanje ju je nekako uznemirilo, ali ju niti u jednom trenutku nije pokolebalo u nakani da se vrati. Nikome nije rekla da dolazi. Kad su stigli u Duvno, čim se iskrcala iz autobusa, odlučila je zaobilaznim putem doći do zgrade u kojoj je stanovala. Nije htjela ići glavnom ulicom i time svima dati do znanja da se vratila, ali pravi razlog je bio nada da bi negdje usput mogla susresti Marka. U gradu je već bila poprilična gužva. Prešla je preko improviziranoga mosta potok Seget, pored zgrade Elektre, nastavila Dubokim putem pored Antonija, Mustanga i Starta, pa stigla do Sokola, koji je bio na ćošku, i skrenula lijevo u ulicu Boriše Kovačevića. Kad je došla do Saloona, nije mogla odoljeti da ne poviri unutra. Kad nakon par trenutaka nikoga poznatoga nije vidjela, produžila je ulicom i stigla do svoje zgrade. Uspela se stepenicama i odlučno pozvonila na vrata. Rozika joj je otvorila, a ona je prošla mimo nje kao da je nema, produžila u svoju sobu, i zaključala vrata. Rozika se od iznenađenja brzo pribrala, zatvorila vrata, i požurila da sustigne kćer, ali je zakasnila čuvši zvuk okretanja ključa u bravi.
– Šta će ti ćaća reć kad dođe, jesi li mislila imalo o tome? – upita rezignirano.
– Koga briga, on ionako misli da sam trudna!
Tog istog jutra, dok se Anamarija u Mostaru spremala na povratak, nešto oko devet sati Klempo je provalio u Markovu spavaću sobu, i onako bunovnom mu postavio samo jedno jedino pitanje: „Je li istina to što sam čuo?“
Marko i nije bio baš raspoložen za priču, u glavi mu je još bubnjalo od sinoćnje večeri. Zamolio ga je da ne viče, i polako se izvukao iz kreveta. Pogledao je u Klempu koji ga je promatrao s telećim osmijehom na licu. Morao se i sam nasmijati.
– Pričaj jebate, šta se sinoć dogodilo, da čujem!
– A di si ti sinoć nesto?
– S Valerijom Radošom smo otišli malo do Jaguara u Proložac! Ali koga briga di sam ja sinoć bio nego mi reci kakva je, jeste li stvarno plesali ili svit samo basa?
Marko se tek tada prisjeti sinoćnjih događaja, i ni sam nije bio siguran šta je istina, a šta mu se ustvari samo pričinjalo. Baš taj događaj, kad su plesali, zapamtio je bolje od svega što se sinoć dešavalo. Iako se sjećao svega kao kroz maglu, ples s Kristinom, što je više spadao u nešto što bi mu se priviđalo, bio je jedino kristalno jasno u pamćenju.
– A, jesmo, dva-tri plesa onako… – reče.
– Ohoho, pa jebo te led, upala ti sikira u med!
– Aj ne buči jutros vako rano, nego ajmo u grad na kavu.
– Ajmo sokole, di god da ti kažeš!
Dan je bio predivan, a njih dvojica veseli i dobre volje. Marko se prvi put otkada je Anamarija, tako reći, nestala, smijao iskreno, i cijelim putem dok su se vozili, pjevušio zajedno s Klempom. Sjeli su na terasu ispred Monaca jer u Saloonu nije bilo mjesta. Čim su sjeli, većina prisutnih se okretala u njihovu pravcu, a i konobar se pojavio brže nego inače. Neke djevojke za stolom preko puta vidno su se došaptavale i neprestano mjerile Marka. Klempi je imponirala ova iznenadna pažnja, pa se navio i pričao gluposti bez prestanka. Marko je stavio sunčane naočale, jer mu je jako sunce smetalo, zažalivši što nisu sjeli unutra. Popili su po još jednu kavu, napravili krug po kafićima, što je bio običaj, i vratili se doma. Kristinu nisu ni čuli ni vidjeli. Klempo je davio cijeli dan, nazivajući ga nesposobnim i neiskusnim balavcem koji nije uspio od cure ni telefon upitati. Predvečer su se opet vratili u grad, jer drugoga posla nisu imali. A u gradu je vladala nesnosna gužva, ceste doslovno zakrčene autima njemačkih i austrijskih tablica, jer sutra je bila Gospojina, i nema tko od mlađih ljudi nije bio u gradu. U kafiće se doslovno nije moglo ni ući, pa se šetalo po prepunim ulicama, praveći krugove od Granda koji je bio na najjužnijem dijelu grada, do Indexa koji se nalazio u Dubokom putu. Na kraju bi svi ti momci i djevojke bili ipak primorani čekati red za ući u kafić, gurati i probijati se prolazeći tom masom ljudi te strpljivo čekati na piće, negdje i satima. Marko i Klempo su stali ispred Albatrosa, nekim čudom dobili po Coca-Colu, preko prijatelja Marka Radoša kojem je rođak radio kao konobar, i naslonjeni na jednu od dvije dračve, dva bagrema, ispred kafića promatrali rijeke ljudi, većinom mladih, kako korziraju gradom. Marko je obukao novu plavu košulju koju mu je sestra Marija donijela iz Njemačke, kratke hlače i bijele starke. Otuširao se prije polaska, obrijao i dobro lice ispljuskao Tabaco losionom za brijanje. I Klempo se tu večer sredio. Još dok su se vozili prema gradu, Marko je primijetio da je prvi put stavio gela u kosu, i to previše. Marko je bio nestrpljiv, i činilo mu se da je sve ono što se desilo sinoć, bio samo plod njegove mašte. Kristine, a i neke vijesti o njoj, nije bilo ni u tragovima. Koliko god se trudio, nije ju zapazio; promatrao bi svaku žensku osobu koja bi prolazila, u nadi da je to baš ona, ali uzalud. I Klempo je zvirlao okolo kao i on, jer je odavno i sam imao želju da upozna tu famoznu Kristinu, ali nikako da mu se ta želja ostvari. A onda je Marku u prolazu prišla ona debeljuškasta cura od sinoć, jedna od tri Kristinine pratilje. „Eno ti je, sidi u Grandu“, reče i odmah produži dalje. Nije do kraja ni pojimo ovu poruku, a Klempo ga je već vukao za ruku brbljajući bez prestanka. „Ajde sokole, nemoj da cura čeka“, požurivao ga je vukući za sobom. „Šta si se ukipijo brate, nije valjda da je se bojiš, pa neće ujst. Poslušaj ti svog pajdu, samo hrabro i na prvu. E dok te naučim, izgubit ću te.“ Klempo nije zatvarao usta, dok se Marko šutke probijao iza njega nastojeći ga pratiti u stopu. Kad su kod Monaca prelazili ulicu, zamalo ih ne udari auto, ali se oni i ne osvrnuše na uvrede koje su pljuštale iz auta. Stigli su do Granda u kojem je također bila gužva, ali se Klempo vješto poput šila provlačio između natiskanih gostiju. Kad su se nekako probili unutra i stali na pola puta od vrata prema šanku, Marko ju je spazio. Stajala je do malih stepenica koje su vodile gore do dijela kafića koji je bio malo izdignut, nešto kao neki mali podest ili polugalerija. Imala je posve drugačiju frizuru, za razliku od sinoć, kosu je začešljala od čela prema nazad, potpuno ju zalijepivši za tjeme. Tako zalizana briljantinom otkrivala je visoko čelo, a cijelo, ljupko, anđeosko lice je još više dolazilo do izražaja. Marko je instinktivno visoko podigao ruku i mahnuo u njezinu pravcu, i ona ga primijeti, pa i ona podiže svoju ruku u znak pozdrava. I Klempo ju je primijetio, i prije nego se krenuše probijati u tom pravcu, Klempo prostenja: „Možda me i Bog pokara, ali lipa je ko Gospa blažena.“ Napokon su stigli na odredište i pozdravili se onako malo sramežljivo. Ona je prva predstavila svoje rodice, iako su ih Klempo i Marko poznavali od ranije.
– Ovo su moje rodice Mara i Ivana – reče s vidno njemačkim naglaskom, koji Marko sinoć nije primijetio.
– Znamo se mi već otprije – doda Mara smijuljeći se zagonetno.
– Znamo, ti si cura od mog imenjaka Marka Radoša. Ovo je moj pajdo Ivica.
– Ivica, a more i Klempo – veselo uskoči Klempo i ne odoli da ne omjeri Kristinu od glave do pete.
Izgledala je kao da je tog trenutka sišla sa naslovnice modnog magazina. Zalizane kose, onako tanka, dugih nogu, bistrih zelenih očiju i osmijeha od milijun dolara. Na sebi je imala bijelu usku bluzu, s velikim prorezom naprijed, koja se ispod vrata vezala tankom mašnicom. Prorez je otkrivao njezinu meku, bijelu put, i malim dijelom su joj se nazirale sasvim gole grudi. Grudnjak nije nosila. Bluzu je svezala u čvor nekoliko centimetara iznad pupka. Bijele kratke pamučne hlačice kao salivene su joj prianjale uz ravan trbuh. Na nogama je, da bude sva u bijeloj nijansi, nosila bijele balerinke, s minimalnom potpeticom. Kad je pogledala Marka izazovno podigavši obrve, Klempo ga je htio zveknuti šakom preko zubi, ne toliko iz ljubomore, koliko zbog svoje loše sreće, jer kako to da njega nije zapalo da pleše s ovakvim komadom. Stigao je konobar, i Kristina je naručila votku-tonik, pa su svi odreda naručili isto. Nakon pola sata nervoznih i nepovezanih razgovora, često prekidanih bukom i glasnom glazbom, Kristina je predložila da promijene kafić. Krenuli su prema centru i usput ispred Albatrosa sreli Marka Radoša. Tu se stvorila mala gužva i nitko nije znao kuda i kako dalje. Kristina je ugrabila priliku da se s rodicama dogovori da njih dvije ostanu tu, a da ona i Marko nastave dalje sami. Djevojke su udovoljile svojoj glamuroznoj rođakinji, pa su Marko i Kristina ubrzo produžili prama Saloonu. Klempo je nešto opsovao, ali je na kraju bio toliko pristojan da ih je ipak ispratio osmijehom. Prvih dvadesetak koraka su prešli šutke, povremeno izbjegavajući prolaznike koji su im dolazili u susret. Dok su hodali jedno uz drugo, nije bilo osobe koja ih nije odmjeravala, a neki su im se čak i divili. Marka je živciralo što su se svako malo morali razdvajati ili sklanjati u stranu, pa ju je, kad su se našli preko puta onoga što je od parka ostalo, na ćošku gostionice Roška greda, dograbio za ruku i povukao u Usku ulicu, najmanju i najužu duvanjsku ulicu koja je bila samo za pješake. Krenuli su prema Amfori.
– Kidnapiraš me, Marko – izazivala ga je Kristina, dok ju je on vukao za sobom.
– Ne, nego me živcira ova gužva. Jel bi ti volila da te kidnapiram?
– A šta ti misliš?
Bilo mu je sada već dosta, nije se mogao strpjeti do Amfore. Naglo je stao, a ona se od vlastite inercije sudari s njim i pade mu u zagrljaj. Gledali su se licem u lice. Ne oklijevajući više ni trenutka, on ju poljubi. Ona ga je spremno dočekala vrelim poljupcem, sišući mu usne slatkom požudom koja se pretvarala u vulkan koji pali sve oko sebe. Napokon se razdvojiše, teško dišući i hvatajući zrak. Lice joj je blistalo na žućkastom svjetlu ulične svjetiljke, Marko je opet povuče za sobom, ali kad krenuše prema Amfori, ona se usprotivi, pa ga povuče nazad u smjeru kojem su upravo došli. „Idemo gore iznad robne kuće“, reče, i skoro potrča. On ju je pratio u stopu, sav uzbuđen od ovog iznenadnog prijedloga, osjećajući što bi moglo uslijediti, ako bude sreće. Glavnu ulicu su skoro pretrčali pa se, stepenicama pored Biđana, popeli do ulice koja je bila iznad robne kuće. Čim izađoše na asfalt, ona ga povuče ulijevo i nađoše se kod njezina auta. Drhtavim rukama je otključala centralnu bravu, otvorila zadnja vrata i njih dvoje se u trenu nađoše na zadnjem sjedištu Audija. Marko je zalupio vrata za sobom, a kad se okrenuo prema njoj, ona ga je je već čekala spremna. „Pričekaj malo“, progovori tihim glasom. Pri svjetlu mjesečine koja je dopirala kroz zadnju šoferšajbu, zadivljeno je gledao prizor ispred sebe. Ona polako, bez žurbe, najprije odveza mašnu pod vratom, otkopča dva preostala dugmeta, mirno razveze čvor na trbuhu, a onda rastvori cijelu bluzu. Ponosno se isprsi svjesna svoje ljepote i raskoši. Gledala je s užitkom kako njegovo lice gori, kako mu disanje prelazi u soptanje, dok mu se u očima vidi glad za njezinim tijelom. Dograbio joj je ruke i privukao je naglo sebi, a onda su obadvoje eksplodirali u naletu sirove požude. Ona mu je strgala košulju, i on ju je cijelu obgrlio tako da su im se vrela tijela spojila. Grlio ju je tako snažno da je imala osjećaj da ju ugušiti, a ona je uzvraćala istom mjerom, prolazeći mu prstima kroz kosu, tiho šapćući njegovo ime. Ostali su u autu nesvjesni vremena koje je prolazilo, i da je netko i naišao pored auta, bili bi sigurni od neželjenih pogleda izvana, jer su se sva stakla toliko orosila i zaparila od sve te vreline njihovih uspaljenih tijela, da se unutra ništa nije vidjelo. Na kraju, izmoreni od ljubavnog hrvanja i vatre kojom su gorili jedno za drugim, izašli su iz auta noseći na sebi slatke ožiljke ljubavne bitke bez pobjednika, on s napuklom usnom, a ona s nekoliko masnica od ljubavnih ugriza.
***
Anamarija je nazvala Azru telefonom dva sata nakon što je stigla iz Mostara. Morala je pošto-poto naći Marka. S ocem nije razgovarala, a on se nije usudio išta joj prigovoriti jer se u dubini duše osjećao krivim zbog svojih naglih postupaka. Tada, kad je skandal buknuo, i glasine bile više nego sramotne i pogubne za njega, a još više za njegovu kćer, očajan je nešto morao poduzeti, ali je na kraju uvidio da je pretjerao. Sad nije znao kako se kćeri obratiti, nego je odlučio strpljivo čekati da je prođe srdžba i da mu se ona prva obrati. Zato i nije ništa rekao kad je nazvala Azru i glasno rekla da dođe po nju, jer večeras izlaze van. Na putu prema Anamariji, Azra se skoro sudarila s dvoje ljudi koji su iznenada protrčali ispred nje. Učinilo joj se da ugledala Marka kako trči s nekom ženskom, kao da ih goni sami vrag, ali ih je brzo izgubila iz vida i nije bila sigurna da je to bio on. Kako su planirali večeras u disko kontala je da, ako je ono bio Marko, ionako će ga sresti u disku, ali se pitala tko mu je bila ona nepoznata ženska. Ali te večeri, iako su provele par sati u Tonyja, nisu ih vidjele. Ona i Anamarija bezuspješno su tražile Marka, a otišle su nekih pola sata prije nego se Marko pojavio s Kristinom.
nastavak u knjizi...
Željko Musić - "Dan kad te sustigne prošlost"
Željko Musić (rođen 1967. godine) je diplomirani filmski i televizijski redatelj koji na Hrvatskoj televiziji radi od 1998. godine do danas. Svoj redateljski potpis Musić je ostavio u emisiji "Brisani prostor", putopisnim emisijama "Idemo na Zapad" i "Idemo u Ameriku s Goranom Milićem", u "Bojama turizma", dokumentarnom filmu "Pax Americana - 25 godina Daytona", "Press Klub" te "Otvorenom".
Rođen je u Gornjem Brišniku pokraj Tomislavgrada, odakle ga je životni put odveo do Zagreba, zatim Londona pa sve do Toronta, gdje je završio studij režije na York Universityju, a zatim se vraća u Zagreb u kojem gradi svoju bogatu televizijsku karijeru.
Uz rad na televiziji i dokumentarnim filmovima, Željko se podjednako dobro izražava i pisanjem. Njegova prva knjiga "Posljednja oaza slobodnih ljudi" objavljena je 20. srpnja 2022., a na isti datum naredne godine objavio je drugu, naslovljenu "Ljudi koji bulje u vatru". Ove godine objavio je i svoj roman “Dan kad te sustigne prošlost”, koji brojni čitatelji iščekuju s nestrpljenjem.
izvor biografije: HRT
foto/ilustracije: privatna arhiva