Europska unija od 12. lipnja 2026. godine službeno primjenjuje novi Pakt o migracijama i azilu, najopsežniju reformu europskog migracijskog sustava od velike migrantske krize 2015. godine. Nakon gotovo desetljeća političkih prijepora, pregovora i kompromisa između država članica, Bruxelles je uspostavio novi okvir kojim želi istodobno ojačati zaštitu vanjskih granica, ubrzati postupke azila, povećati broj povrataka osoba koje ne ispunjavaju uvjete za međunarodnu zaštitu te ravnomjernije rasporediti odgovornost među državama članicama.
Za Hrvatsku ova reforma ima posebno značenje. Zemlja koja se posljednjih godina iz periferne članice Europske unije pretvorila u državu na vanjskoj schengenskoj granici sada ulazi u razdoblje u kojem će migracijska politika postati jedno od ključnih pitanja nacionalne sigurnosti, tržišta rada, demografske politike i odnosa s Europskom unijom.
Što se zapravo mijenja?
Novi europski sustav temelji se na četiri stupa: jačanju vanjskih granica, ubrzanju azilnih postupaka, novom sustavu solidarnosti među državama članicama te snažnijoj suradnji s trećim zemljama. Europska komisija naglašava kako je cilj uspostaviti "čvrst, ali pravedan" sustav koji će spriječiti nekontrolirane migracijske valove, a istodobno zaštititi pravo na azil osoba kojima je zaštita doista potrebna.
Jedna od najvažnijih novosti jest obvezni postupak provjere svih osoba koje nezakonito ulaze na teritorij Europske unije. Tijekom najviše sedam dana provodit će se identifikacija, sigurnosne provjere, zdravstveni pregled te uzimanje biometrijskih podataka. Podaci će se pohranjivati u unaprijeđeni sustav Eurodac, koji postaje središnja digitalna baza europske migracijske politike.
Za dio migranata uvode se ubrzani granični postupci. Osobe koje dolaze iz država čiji državljani rijetko dobivaju azil u Europskoj uniji prolazit će kroz skraćene procedure, nakon kojih će se mnogo brže donositi odluke o povratku. Cilj Bruxellesa jest smanjiti višegodišnje postupke koji su do sada opterećivali nacionalne sustave azila.
Posebno važan element predstavlja takozvani mehanizam solidarnosti. Države koje nisu pod izravnim migracijskim pritiskom moći će preuzimati dio tražitelja azila ili pružati financijsku i operativnu pomoć državama na vanjskim granicama Unije. Time se želi izbjeći situacija iz prethodnog desetljeća kada su najveći teret nosile Grčka, Italija, Španjolska i druge pogranične države.
Hrvatska više nije tranzitna nego granična država
Najveća promjena za Hrvatsku proizlazi iz činjenice da je od ulaska u Schengen postala jedna od ključnih država za zaštitu vanjske granice Europske unije.
Migracijski pravac preko zapadnog Balkana i dalje ostaje jedan od najvažnijih ulaza prema europskom prostoru. Hrvatska se nalazi između država koje nisu članice Europske unije i razvijenog zapadnoeuropskog tržišta rada, zbog čega je njezina uloga u novom sustavu višestruka.
S jedne strane očekuje se dodatno jačanje graničnih kontrola, ulaganja u digitalni nadzor i suradnja s europskim agencijama poput Frontexa. S druge strane Hrvatska će morati osigurati kapacitete za provedbu novih procedura, uključujući registraciju, identifikaciju i obradu zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
Europska komisija procjenjuje da će upravo kvaliteta provedbe na vanjskim granicama odrediti uspješnost cijelog pakta. Zbog toga će države poput Hrvatske biti pod povećanim nadzorom europskih institucija, ali će istodobno imati pristup dodatnim financijskim sredstvima za upravljanje granicama.
Demografska praznina i paradoks hrvatskog tržišta rada
Istodobno, Hrvatska se suočava s jednim od najvećih demografskih paradoksa u Europi.
Dok europske institucije nastoje ograničiti nezakonite migracije, hrvatsko gospodarstvo sve više ovisi o stranim radnicima. U građevinarstvu, turizmu, prometu, logistici, ugostiteljstvu i dijelu industrije poslodavci već godinama upozoravaju da bez stranih radnika ne mogu održati postojeću razinu poslovanja.
Posljednjih godina broj radnih dozvola za strane državljane dosegnuo je povijesne razine, a tržište rada pokazuje da se Hrvatska iz zemlje iseljavanja postupno pretvara u zemlju useljavanja. Upravo zato migracijska politika više nije samo pitanje granica nego i pitanje gospodarskog razvoja.
Demografi poput Tade Jurića i Stjepana Šterca godinama upozoravaju da Hrvatska ulazi u razdoblje strukturnog manjka radne snage. Pitanje više nije hoće li strani radnici dolaziti, nego kako će se integrirati u hrvatsko društvo, obrazovni sustav, zdravstveni sustav i lokalne zajednice.
Novi europski pakt ne uređuje radne migracije u užem smislu, ali stvara širi okvir u kojem države članice moraju jasnije razlikovati legalne ekonomske migracije od nezakonitih ulazaka i zahtjeva za azil.
Sigurnost ili ljudska prava?
Kao i svaka velika migracijska reforma, i novi pakt izaziva snažne podjele.
Europska komisija tvrdi da će novi sustav povećati učinkovitost, smanjiti sekundarne migracije unutar Europske unije i osigurati bolju raspodjelu odgovornosti među državama članicama.
S druge strane, brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava upozoravaju da bi ubrzani postupci na granicama mogli dovesti do ograničavanja prava tražitelja azila te povećati broj osoba smještenih u zatvorene prihvatne centre. Kritičari smatraju da novi model stavlja naglasak na odvraćanje migracija, a manje na zaštitu osoba koje bježe od ratova, progona i humanitarnih katastrofa.
Dodatne rasprave izazivaju planovi Europske unije o uspostavi centara za povratak migranata u trećim državama izvan europskog teritorija. Zagovornici tvrde da će takva rješenja povećati učinkovitost povrataka, dok protivnici upozoravaju na ozbiljna pravna i humanitarna pitanja.
Hrvatska pred novom fazom migracijske politike
Za Hrvatsku je možda najvažnije pitanje može li država razviti dugoročnu strategiju koja će istodobno štititi granicu, poštovati međunarodne obveze i odgovarati na potrebe gospodarstva.
Posljednjih deset godina migracije su se u hrvatskoj javnosti uglavnom promatrale kroz sigurnosnu prizmu. Međutim, gospodarske i demografske promjene postupno mijenjaju perspektivu. Hrvatska danas treba radnu snagu, ali istodobno mora upravljati pritiscima na infrastrukturu, stanovanje, obrazovanje i javne usluge.
Novi europski pakt stoga ne predstavlja samo administrativnu reformu europskog azilnog sustava. Za Hrvatsku on označava početak razdoblja u kojem će migracije postati jedno od ključnih strateških pitanja države. Od načina na koji će zemlja uskladiti sigurnost granice, potrebe gospodarstva i društvenu integraciju novih stanovnika ovisit će ne samo njezina pozicija unutar Europske unije nego i njezina demografska i gospodarska budućnost.
U tom smislu Hrvatska se danas nalazi na novoj vanjskoj granici Europe, ali jednako tako i na svojoj unutarnjoj granici između demografskog pada i potrebe za novim stanovništvom, između sigurnosnih izazova i gospodarskih interesa te između nacionalnih politika i zajedničke europske budućnosti.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Foto, infografika: Vidmir Raič