U Hrvatskoj se često govori o jednakosti građana pred zakonom. To je prekrasna ideja. Gotovo poetska. Nešto poput jednoroga, poštenog javnog natječaja ili vlaka koji stiže na vrijeme.
Jer u stvarnosti postoje dvije Hrvatske.
Prva je ona u kojoj žive obični ljudi.
Druga je ona u kojoj žive "naši".
Ako ste običan građanin, država vas vidi kao potencijalni problem. Morate dokazivati gdje ste bili, što ste zaradili, zašto ste zakasnili, zašto ste bolesni, zašto ste otkazali pregled i zašto uopće postojite.
Ako ste dovoljno umreženi, država vas promatra kao ugroženu vrstu koju treba zaštititi od neugodnih pitanja.
Televizija je posebna bajka. Jedni su stalno pod povećalom, a drugi pod zaštitnim staklom. Neki su opasnost za društvo, a neki za društvo očito nisu čak ni kada naprave isto. Mjerilo nije sadržaj nego prezime, stranačka iskaznica ili procjena hoće li se netko naljutiti.
Novinari tada hrabro istražuju sve što je politički sigurno istraživati.
Poput lovaca koji se hvale kako su ulovili zeca dok pored njih prolazi krdo slonova.
Humanitarne akcije također imaju svoju kastu privilegiranih.
Za jedne se organiziraju koncerti, specijali, televizijski maratoni, poznate osobe plaču pred kamerama i cijela država navija.
Za druge postoji telefonski broj koji se nitko ne javlja i automatska poruka da je zahtjev zaprimljen.
Kad ranjiva osoba traži pomoć, sustav joj najčešće pruži iskustvo koje bi trebalo biti uključeno u turističku ponudu.
"Dođite u Hrvatsku i isprobajte labirint birokracije. Ako izađete živi, dobivate pečat."
Ranjive skupine pune su govora podrške. Toliko govora podrške da bi od njih mogli izgraditi most između kopna i mjeseca.
Ali kada treba riješiti konkretan problem, odjednom nastupa natjecanje u prebacivanju odgovornosti.
Nitko nije nadležan.
Nitko nije odgovoran.
Nitko nije kriv.
ilustracija: Marija Štrajh
Nevjerojatno je koliko ljudi uspijeva primati plaću za poslove za koje kasnije tvrde da nisu njihova odgovornost.
Pravosuđe je posebna umjetnička instalacija.
Za običnog čovjeka rokovi postoje.
Za moćne su rokovi više preporuka, poput oznake na jogurtu.
Može se ignorirati dok god nitko ne pita previše.
A kad netko pita gdje su nestali milijuni iz ovog ili onog projekta, nastupa hrvatski nacionalni sport.
Kolektivni gubitak pamćenja.
Ne zna se.
Ne sjeća se.
Nije bio prisutan.
Nije potpisao.
Nije vidio.
Nije čuo.
Nije odgovoran.
Nevjerojatno je koliko se amnezije pojavi čim se približi javni novac.
Ipak, najveća ironija je što se sve to događa pod zastavom solidarnosti.
Od građana se traži razumijevanje.
Od bolesnih strpljenje.
Od siromašnih dostojanstvo.
Od umirovljenika skromnost.
Od radnika odricanje.
Samo se od privilegiranih gotovo nikad ne traži ništa.
U zemlji dvostrukih mjerila najveći luksuz nije novac.
Najveći luksuz je biti osoba na koju se pravila ne odnose.
To je hrvatska verzija aristokracije.
Ne trebaju ti titule.
Dovoljan je pravi broj u imeniku mobitela.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
...
foto: osobni album Marija Štrajh