Kvaternik je uz Starčevića oblikovao pravaški program, ali se od njega razlikovao temperamentom, odnosom prema međunarodnoj politici i spremnošću na revolucionarno djelovanje. Njegovi spisi, govori i političke brošure povezuju hrvatsko povijesno pravo s tadašnjim europskim nacionalnim revolucijama.
Nastavak bi trebao pratiti kako se ideja nacionalne države u 19. stoljeću selila iz povijesnih rasprava u organiziranu političku akciju, zaključno s Rakovičkom bunom 1871. godine.
Zašto su spisi važni: Pokazuju trenutak kada samostalna Hrvatska prestaje biti samo pravna teza i postaje cilj za koji se pokušava organizirati pobuna.
Zašto su odabrani: Kvaternik predstavlja revolucionarno krilo hrvatske državotvorne misli i povezuje hrvatsko pitanje s europskim dobom stvaranja nacionalnih država.
Ključno pitanje nastavka: Je li Rakovica bila preuranjen pokušaj nacionalnog oslobođenja ili politička avantura bez stvarnih izgleda?
TREĆI KRUG: PRAVO NA SAMOSTALNU DRŽAVU
Eugen Kvaternik: politički spisi o hrvatskom državnom pravu
Ako je Ante Starčević hrvatskoj politici dao jedan od najdosljednijih jezika državne samostalnosti, Eugen Kvaternik pokušao je dokazati da se taj program može pretvoriti u stvarnu političku akciju. Njih dvojica zajedno su oblikovala izvorno pravaštvo, ali su predstavljala različite političke temperamente. Starčević je više vjerovao u političko osvješćivanje naroda, saborsku borbu i dugotrajnu obranu hrvatskoga državnog prava, dok je Kvaternik neprestano promatrao europske ratove, revolucije i diplomatske potrese tražeći trenutak u kojem bi se hrvatsko pitanje moglo pretvoriti u međunarodno pitanje. Rusija, Francuska, Pijemont, talijanski nacionalni pokret, poljski revolucionari i mađarska emigracija pojavljivali su se u različitim fazama njegova života kao mogući saveznici. Temeljna ideja ostajala je ista: Hrvatska posjeduje povijesno i prirodno pravo na vlastitu državu, a ostvarenje toga prava zahtijeva spoj unutarnje političke volje i povoljnoga međunarodnog trenutka.
U Rakovici 1871. ta je logika došla do krajnje točke. Hrvatsko državno pravo više se nije dokazivalo samo povijesnim argumentima, političkim brošurama i saborskim govorima. Kvaternik je pokušao osnovati privremenu hrvatsku vladu, pokrenuti krajišnike i iz pravne teze prijeći u revolucionarnu činjenicu. Ustanak je trajao tek nekoliko dana i završio njegovom smrću, ali je upravo zbog toga Rakovica ostala jedan od najsnažnijih simbola hrvatske državotvorne politike 19. stoljeća: istodobno kao primjer radikalne odlučnosti i kao upozorenje koliko može biti velik raskorak između ideje države i stvarne moći potrebne za njezino ostvarenje.
Naraštaj koji je državu gledao kroz revoluciju
Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu 1825. i politički se oblikovao u revolucionarnom vremenu 1848. i 1849. godine, kada se pred njegovim očima nacionalno pitanje širom Europe pretvaralo u ustanke, ratove, ustave i pokušaje stvaranja novih političkih poredaka. Za njega nacionalna država od početka nije bila samo predmet pravne teorije nego rezultat političke snage. Talijansko ujedinjenje, mađarska revolucija, poljski pokreti i slabljenje Habsburške Monarhije promatrao je kao moguće modele i prilike za hrvatski slučaj. Nakon sukoba s Bachovim apsolutizmom i odlaska u emigraciju 1857. njegovo se političko djelovanje sve više premješta u europske prijestolnice, gdje pokušava pridobiti velike sile i revolucionarne krugove za hrvatsku stvar.
Najprije se okreće Rusiji, vjerujući da bi najveća slavenska sila mogla poduprijeti oslobađanje Hrvatske. Vrlo brzo uviđa da velika sila hrvatsko pitanje promatra kroz vlastiti imperijalni interes, a ne kroz hrvatsko državno pravo. Potom se okreće Italiji i Francuskoj, gdje na njega snažno djeluje talijanski Risorgimento. Pijemont mu pokazuje kako jedna nacionalna jezgra, uz vlastitu političku volju i povoljan međunarodni odnos snaga, može promijeniti europsku kartu. Upravo u tom kontekstu 1859. u Parizu objavljuje „La Croatie et la Confédération italienne“, djelo kojim hrvatsko pitanje prvi put sustavno iznosi pred širu europsku političku javnost. Hrvatsku prikazuje kao narod s povijesnim i prirodnim pravom na vlastitu državu te njezinu budućnost povezuje s preuređenjem srednje Europe i slabljenjem Habsburške Monarhije.
Hrvatska kao međunarodno pitanje
Kvaternikova posebnost u odnosu na Starčevića upravo je u toj opsjednutosti međunarodnom politikom. Starčević prije svega želi da hrvatski narod postane svjestan vlastitoga prava, dok Kvaternik smatra da svijest sama ne proizvodi državu. Potrebni su saveznici, diplomatske okolnosti i trenutak u kojem postojeći poredak postaje dovoljno slab da ga je moguće promijeniti. Zato prati Napoleona III., Cavoura, Garibaldija, Kossutha, poljske revolucionare i odnose velikih sila. Hrvatska po njemu mora biti spremna iskoristiti europsku krizu kada se ona pojavi.
Povratkom ustavnog života 1861. Kvaternik ulazi i u Hrvatski sabor te zajedno sa Starčevićem oblikuje program buduće Stranke prava. Njegova politička koncepcija odbacuje izbor između Beča i Pešte i nudi „treći put“: Hrvatsku kao zasebnu političku zajednicu koja s vladarom uređuje odnose neposrednim ugovorom, raspolaže vlastitom izvršnom vlašću i hrvatskom narodnom vojskom. U „Političkim razmatranjima na razkrižju hrvatskoga naroda“ dodatno razrađuje isti koncept. Hrvatsko pitanje postaje pitanje političke odluke: hoće li se budućnost tražiti u austrijskom centralizmu, realnoj uniji s Ugarskom, širim slavenskim koncepcijama ili u vlastitom državnom pravu.
Politički spisi Eugena Kvaternika, nakladnik Znanje, godina izdanja 1971.
Upravo se tu vidi koliko je Kvaternikov program već udaljen od preporodnoga zahtjeva za kulturnom i upravnom autonomijom. Hrvatska kod njega dobiva obilježja stvarne države: vlast, vojsku, međunarodni položaj, vlastite institucije i pravo sklapanja političkih odnosa.
Država treba kapital, a ne samo povijesno pravo
Kvaternik je razumio i materijalnu stranu državnosti. U spisu „Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjemu blagostanju“ iz 1863. razmatra domaći kapital, obrt, proizvodnju i potrebu za hrvatskim kreditnim ustanovama. Time pokazuje da nacionalna samostalnost za njega ima i gospodarsku osnovu. Politički narod koji želi vlastitu državu treba gospodarsku snagu, financijske institucije i društveni sloj sposoban nositi modernizaciju.
Tu se njegova misao povezuje s Križanićem i Draškovićem iz ranijih nastavaka. Sva trojica na različite načine razumiju da politička autonomija vrijedi onoliko koliko zajednica raspolaže stvarnim resursima. Kvaternik je posebno svjestan veze između političke neovisnosti i ekonomske sposobnosti. Hrvatska koja ovisi o tuđem kapitalu, administraciji i međunarodnoj zaštiti teško može ostvariti puni politički subjektivitet.
Istodobno, njegova koncepcija hrvatske političke nacije nosila je izrazito široko teritorijalno i identitetsko tumačenje. Hrvatsko državno pravo protezao je preko prostora na kojima su živjele i zajednice s drugim nacionalnim identitetima, a njihovu posebnost često je podređivao vlastitoj hrvatskoj političkoj konstrukciji. Tu se pojavljuje ista napetost kao i kod dijela Starčevićeva opusa: snažno pravo vlastitoga naroda na samoodređenje nije uvijek praćeno jednako snažnim priznanjem prava drugih da sami definiraju vlastiti identitet.
Europa se mijenja, a Hrvatska ostaje
Šezdesete godine 19. stoljeća morale su na Kvaternika djelovati gotovo provocirajuće. Italija se ujedinjuje, Pruska pod Bismarckom ruši stare odnose snaga i stvara Njemačko Carstvo, a Mađari nakon poraza revolucije 1849. uspijevaju Austro-ugarskom nagodbom 1867. dobiti vlastiti državni položaj unutar Monarhije. Europa pokazuje da se nacionalna pitanja mogu riješiti kombinacijom rata, diplomacije, političke organizacije i povoljne međunarodne situacije.
Hrvatska pak nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ostaje u položaju koji pravaši smatraju neprihvatljivim. Kvaternik iz toga izvodi zaključak da čekanje postaje politički poraz. Dok drugi narodi koriste povijesne prilike, hrvatska politika ostaje u okvirima kompromisa i saborskih rasprava. Njegov revolucionarni temperament sve manje vjeruje da se samostalnost može postići samo parlamentarnim putem.
U tom ozračju Vojna krajina počinje mu izgledati kao mogući prostor prvoga revolucionarnog udara. Ondje živi stanovništvo naviklo na oružje i vojničku organizaciju, a dio krajišnika nezadovoljan je posebnim vojnim režimom. Kvaternik računa da bi uspješno podizanje nekoliko krajiških područja moglo izazvati širu pobunu, privući nezadovoljne vojnike i pretvoriti lokalni ustanak u nacionalni pokret. U toj procjeni nalazi se ključ buduće tragedije: potencijalni revolucionarni prostor zamijenio je za stvarno revolucionarno raspoloženje.
Iz političkog programa u pobunu
Početkom listopada 1871. Kvaternik konačno prelazi iz priprema u akciju. U Broćancu je 7. listopada ustrojena privremena narodna hrvatska vlada, a idućega dana ustanak se javno širi Rakovicom i okolnim selima. Proglašava se oslobođenje Hrvatske od mađarsko-njemačke vlasti, ukidanje krajiškoga vojnog poretka, jednakost pred zakonom, sloboda vjeroispovijesti i nova politička organizacija zemlje.
U tome je važan sadržaj Rakovice. Kvaternikov cilj nije bio samo zamjena jedne zastave drugom. U zamišljenoj slobodnoj Hrvatskoj trebale su postojati nove političke institucije, slobodne županije i pravna jednakost. Revolucionarni program sadržavao je nacionalnu i građansku komponentu.
Međutim, politička zamisao susrela se sa stvarnim odnosom snaga. Ustanak je privukao tek nekoliko stotina krajišnika, očekivano masovno širenje izostalo je, mnoge postrojbe i sela nisu se priključili, a vlasti su vrlo brzo zatvorile prostor pobune. Već 11. listopada Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach poginuli su pri pokušaju proboja prema Bosni. Pobuna je ugušena za nekoliko dana.
U vojnom smislu Rakovica je bila potpuni poraz. U političkom smislu posljedice su također bile teške: Starčević je uhićen, pravaško glasilo ugašeno, a Stranka prava godinama potisnuta iz političkog života.
Pokušaj oslobođenja i politički voluntarizam
Ključno pitanje zato glasi: je li Rakovica bila preuranjen pokušaj nacionalnog oslobođenja ili politička avantura bez stvarnih izgleda? Najprecizniji odgovor povezuje obje dimenzije. Rakovica je bila autentičan pokušaj uspostave samostalne hrvatske vlasti, ali je pokrenuta u okolnostima u kojima Kvaternik nije raspolagao ni političkom, ni vojnom, ni međunarodnom snagom koja bi takav cilj mogla nositi.
Cilj je bio jasan. Kvaternik je godinama pisao, pregovarao i djelovao u smjeru hrvatske samostalnosti, pa Rakovica predstavlja logičan završetak njegove političke koncepcije, a ne slučajni izlet u pobunu. Istodobno, nekoliko stotina ustanika, ograničena potpora lokalnog stanovništva, izostanak vanjske pomoći i nepostojanje koordiniranog nacionalnog pokreta teško su mogli ugroziti jednu od najvećih europskih monarhija.
Kvaternik je u završnoj fazi vlastitu političku volju gotovo izjednačio s političkom mogućnošću. Vjerovao je da će sama akcija proizvesti širu mobilizaciju, da će se krajišnici priključivati kada vide da je pobuna počela i da će uspješan početak otvoriti prostor međunarodnoj intervenciji. Lančana reakcija na kojoj je cijeli projekt počivao nije se dogodila.
Upravo zato Rakovica predstavlja klasičan primjer granice političkog voluntarizma. Odlučnost je nužna za politički preokret, ali odlučnost sama ne proizvodi ni vojsku, ni institucije, ni međunarodne saveznike, ni većinsku društvenu potporu.
Kroz cijelu Kvaternikovu biografiju provlači se uvjerenje da će veliki europski sukob jednom otvoriti vrata hrvatskoj samostalnosti. Rusija, Francuska, Italija, poljski revolucionari i mađarska emigracija redom su ulazili u njegove planove. U tome je dobro razumio jednu temeljnu činjenicu politike malih naroda: međunarodne okolnosti mogu presudno ubrzati ili zaustaviti stvaranje države.
Njegova slabost bila je u procjeni motiva velikih sila. Francuska, Rusija ili Italija mogle su pokazivati interes za hrvatsko pitanje onoliko koliko ono koristi njihovim vlastitim ciljevima. Kvaternik je često očekivao da će hrvatski državni program postati sastavni dio šire europske strategije, dok su potencijalni saveznici Hrvatsku uglavnom promatrali instrumentalno.
Kad je postalo jasno da vanjska pomoć izostaje, Kvaternik se odlučio na pobunu oslonjenu gotovo isključivo na vlastitu procjenu raspoloženja u Vojnoj krajini. Tu je međunarodni revolucionar završio kao vođa lokalnog ustanka.
Smrt koja je postala politički simbol
Kvaternikov neposredni politički rezultat bio je poraz, ali njegova smrt stvorila je snažan simbol. Čovjek koji je godinama pisao o hrvatskoj državnoj samostalnosti poginuo je pokušavajući je ostvariti. Nacionalno pamćenje takve biografije lako pretvara u priču o dosljednosti, žrtvi i mučeništvu.
Slika Otona Ivekovica Rakovička pogibja (smrt Eugena Kvaternika), 1871. godina
Rakovica je zbog toga tijekom vremena dobila mnogo veće simboličko značenje nego što je imala stvarnu političku važnost u listopadu 1871. Pravaški krugovi u Kvaterniku su vidjeli čovjeka koji je bio spreman životom potvrditi ono što je politika desetljećima izgovarala riječima. Njegova revolucionarna beskompromisnost istodobno je privlačila i pojedine kasnije političke struje koje nisu pripadale pravaštvu.
Tu se pojavljuje isti mehanizam koji smo već pratili u ranijim nastavcima: povijesni događaj dobiva drugi život u kolektivnom pamćenju. Nekoliko dana vojnoga poraza može desetljećima funkcionirati kao politički simbol.
Od prava na državu prema sposobnosti da se država stvori
Kada pogledamo cijeli Kvaternikov politički put, vidimo koliko se hrvatska državna misao promijenila od početka našega feljtona. Vitezović je pokušavao Hrvatsku sastaviti povijesnim argumentima. Kačić je povijest pretvarao u zajedničko pamćenje. Gaj i Drašković stvarali su jezik i politički program, Starčević je državno pravo pretvorio u zahtjev za punom političkom samostalnošću. Kvaternik toj liniji dodaje pitanje moći.
Njegov odgovor bio je spoj domaće političke mobilizacije, revolucionarne akcije i međunarodne podrške. U teoriji je model imao logiku; upravo su se tako u 19. stoljeću stvarale i druge europske nacionalne države. U Rakovici su nedostajali gotovo svi praktični preduvjeti da bi taj model uspio.
Zbog toga je Kvaternik važniji kao politički mislilac i simbol nego kao uspješan revolucionar. Njegovi spisi pokazuju da se hrvatska državna ideja više nije zadovoljavala povijesnim dokazivanjem prava. Počela je razmišljati o diplomaciji, vojsci, kapitalu, saveznicima, privremenoj vladi i samoj tehnici političkog oslobođenja. To je njegova stvarna državotvorna važnost.
Zašto Kvaternik pripada knjigama koje su stvarale Hrvatsku?
Zato što je hrvatskoj ideji samostalnosti dodao dimenziju političkog djelovanja. Starčević je formulirao pravo, Kvaternik je pitao kako ga ostvariti. Njegovi govori, brošure, međunarodne promemorije i gospodarski spisi čine projekt države koja treba imati institucije, kapital, vojnu sposobnost i međunarodni položaj.
Rakovica je pokazala koliko je takav projekt bio ispred stvarnih mogućnosti svojega vremena. Ujedno je pokazala nešto što će za hrvatsku državnost ostati trajna lekcija: pravo na državu i sposobnost stvaranja države dvije su različite stvari. Kvaternik je prvo smatrao neupitnim. Drugo je pokušao dokazati. U Rakovici je otkrio da sama revolucionarna volja nije dovoljna.
Sljedeća etapa hrvatske političke misli upravo će zato otvoriti novo pitanje. Nakon pravaških intelektualaca i revolucionara trebalo je politički organizirati ogromnu većinu stanovništva. Državna ideja trebala je izaći iz sabornice, emigrantskih krugova i tajnih planova te postati masovni politički pokret. Taj će posao započeti braća Radić.
Sljedeći nastavak: Antun i Stjepan Radić – „Nauk i program Hrvatske pučke seljačke stranke“
Kako je hrvatska državna ideja iz pravaške politike elita prešla među seljačku većinu i zašto će načelo narodne suverenosti promijeniti samo značenje državnosti?
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat