Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
Božidar Brezinščak Bagola
TONČI OD SVETE MARIJE, romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
(2. nastavak)
SLATKI SMIJEH
Putem u trgovinu mješovite robe, koja se nalazila petstotinjak metara udaljena od roditeljskog doma, Tonči bi se obično zabavljao ponavljanjem nečijih dobro sročenih rečenica, kao što je na primjer rečenica ujke Slaveka: “Struja, to ti je plus, minus i šlus!”. Ponavljajući u sebi mudrost seoskih muževa, prolazio bi pored obiteljskih kuća strica Radeka, tete Dragice i gospođe Vere o kojoj se u selu kriomice svašta pričalo. Najviše šala i zadjevica na račun stare frajle moglo se čuti u brijačnici gospodina Puheka. Taj vižljavi čovječuljak s naočalama na svom nosu nasmijavao bi svoje mušterije neponovljivim gegovima i grimasama, premda ga je Tonči u prvom redu zavolio zbog živopisnog pričanja o slavnim junacima hrvatskog naroda, o Zrinskima i Frankopanima, o Ratkajima i Veroniki Desinićkoj, ali i o običnim malim ljudima, o siromašnim seoskim dječacima od kojih su neki imali tu sreću da svoje talente nisu morali zakopati na škrtoj zagorskoj njivi, već su ih zahvaljujući dobrotvorima uložili u neprolazne vrijednosti. Najviše sirotih dječaka krenulo je poslije osnovne škole, uz pomoć i po preporuci dobrih župnika, u dječačko sjemenište te su od obične sirotinje, teške Bogu i ljudima, postali velečasna gospoda na ponos i diku sebi i svom narodu. Sam gospodin Puhek nije, na žalost, imao tu sreću. Morao se zadovoljiti zanatom, ali ga ljubav prema čitanju i prepričavanju pročitanog štiva nikad nije napuštala. Dapače, činila mu je život slatkim u najkiselijim ili najpaprenijim vremenima, što je naročito naglašavao u vezi preskupe najamnine koju je za svoju brijačnicu morao plaćati gospođi Veri.
Gospođa Vera, žena krupna i visoka stasa, živjela je neudata, vodila veliko gospodarstvo i imala na skrbi svoju stariju sestru Ljubicu. Pripadala je nekad brojnoj i uglednoj obitelji Majerić od koje je samo starija sestra ostala na njezinoj brizi, dok su brat i ostalih pet sestara, svi redom školovani, svoja prebivališta potražili diljem Europe, od Zagreba do Budimpešte i Beograda. Gospođa Vera završila je učiteljsku školu, ali je svega nekoliko godina radila kao učiteljica.
- Dok na vlast nisu došli komunisti koje prezirem iz dna duše! - uvjeravala bi svoje sugovornice u seoskoj trgovini.
Međutim, širila se i druga priča o tome. Pričalo se o njezinu zaljubljivanju u župnika župe svetog Petra, poznatog po prekrasnoj bijeloj kobili na kojoj bi svakog dana jahao sat-dva po obližnjim brežuljcima, a da nikad nije ispred sebe htio posjesti mladu učiteljicu, koja je potom, iz čiste pakosti, nasula ljutu crvenu papriku u svoje zaljubljene oči.
Približavajući se velebnom gospodarskom zdanju gospođe Vere, Tonči bi ga odmjeravao od temelja do slamnatog sljemena i zamjerao gospodarici što nije malo bolja prema slugama Milčeku i Gusteku. Naime, Milček je unatoč svoj raskoši spavao u štali, na drvenoj postelji uza zid, nasuprot kravama s druge strane, a Gustek na sjeniku, zamotan u deke kojima bi se nakon teške vožnje pokrivalo krave da se ne prehlade.
Ostaci kurije Majerić u kojoj su slugama bili Gustek i Milček
Tu dvojicu neobičnih žitelja njihova sela Tonček je zavolio kao braću rođenu, samo zato jer ništa nisu posjedovali, a uvijek bi se smijali, osobito Gustek, koji je sa svojom ćelavom glavom i velikom crnom bradom izgledao poput najljepšeg strašila na svijetu. Njemu je i najbeznačajnija primjedba mogla poslužiti kao razlog za gromoglasno smijanje. Smijao se od uha do uha. Smijao se kad bi mu Tonči rekao kako ga je ugrizla velika buha, ili kad bi mu izvukao slamku iz uha, kad bi ga pitao za junačko zdravlje, ili mu na njegovo uzastopno kihanje dovikivao: nazdravlje, Gustek, nazdravlje!
Jednog prijepodneva ugledao je ispred štale zdvojnog Milčeka koji mu bratski povjeri tužnu vijest da je Gustek otišao. Otišao zbog uvrede koju mu je nanijela goropadnica, tako je naime, s prstom na ustima, oslovljavao gospođu Veru.
- Zamisli, nazvala ga lijenčinom i tvorom smrdljivim! Ali nije Gustek tek tako otišao. Dok je ona bila na jutarnjoj misi u crkvi svetog Petra, on se ljestvama popeo do tavanskog prozora, uvukao se na tavan i pobacao kroz prozorčić sve kobasice, orahe, sušene kruške i šljive. Potom je, vrativši ljestve na njihovo mjesto, natrpao tim živežnim namirnicama svoje džepove s vanjske i unutarnje strane jedinog otrcanog zimskog kaputa, nasmijao se od uha do uha, isplazio mi jezik i pokazao dugi nos, te nestao u smjeru obližnje šume.
Milček je naravno dobio po nosu umjesto njega i bio kažnjen trodnevnom uskratom obroka. A što je najgore, sada mora obavljati i Gustekove poslove. To je uistinu velika nepravda na ovome svijetu, jadao se vjerni sluga osmašu Tončiju koji je nekoliko dana ranije svojim roditeljima otvoreno izrazio želju da bi poslije završene osmoljetke najradije pošao u sjemenište. Ne samo zato da jednoga dana postane velečasni gospodin, već ponajprije zato da pomaže ljudima u podnošenju velikih nepravdi. Ljudima kao što su Milček i Gustek, koje nitko u selu ne smatra sebi ravnima, svi ih ismijavaju i prolaze pored njih kao pored stajskog gnoja.
Gospođa Vera bila je nepravedna prema njima, ustrajavao je Tonči kod svog uvjerenja, bez obzira na to što je postao njezinim miljenikom, otkako je saznala za njegovu jasno izgovorenu želju da će poći u sjemenište. Jednog predvečerja stajala je na drvenoj verandi svoje gospodske kuće i pozvala ga, na povratku iz škole, da se drvenim stepenicama popne gore, jer bi mu htjela priopćiti nešto vrlo važno. Ni časak nije oklijevao, već se poput crnog mačka popeo na verandu i samo što nije skočio u krilo stasite žene koja se u međuvremenu zavalila u svoj naslonjač, očito majčinski raspoložena, zaključio je po umilnom glasu i blagom osmijehu ispijena lica.
Tonček poslije završene osmoljetke odlazi u sjemenište
- Je li istina da želiš u sjemenište?
- Istina je. Mama se obradovala, a tata je zbunjeno zinuo.
- Zinula sam i ja. Tonči, jesi li dobro razmislio? Ili si to poželio samo zato da ne moraš ostati kod kuće i tražiti posao u tvornici?
- Mislio sam da ćete me ponuditi prvim jagodama ili trešnjama...
- O da, jagodama... Zbog njih sam te i pozvala, da mi kažeš tko od seoskih fakina preskače ogradu mog vrta. Deder, da čujem!
- Ja sigurno nisam, niti sam bilo koga vidio.
- Nemoj lagati, pogotovo ako misliš poći u sjemenište.
- To nema veze sa sjemeništem. Ja poštujem i volim svoje prijatelje.
- Prijatelje koji drugima nanose štetu. Mislila sam da odskačeš od svojih vršnjaka, da ćeš jednog dana postati netko i nešto. Htjela sam ti biti od pomoći!
- Jeste li me samo zato pozvali?
- Pozvala sam te da mi kažeš istinu.
- Priznao sam svoju želju i to je sva istina o meni.
- To je tek pusta želja. A što je s tvojim prijateljima?.
- Ostaju prijatelji o kojima nećete od mene saznati ni riječi.
Gospođa Vera posegne rukom za metlom, ali je Tonči preduhitri, baci metlu s verande i poleti niz stepenice. Sa sigurne udaljenosti pokazao je dugi nos staroj frajli koja je vikala sve najgore o svojim suseljanima i slala ga u pakao zajedno s njima. Umaknuvši iza štale slušao je ispod otvorena prozorčića kako se Milček slatko smije na svom ležaju. Taj slatki smijeh i topli zadah štale širio se na sve strane.
SUNČEVE PJEGE
U dječačkom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati prvi su dani prolazili sporo kao godine. No, nakon prvog tromjesečja dani se više nisu brojili, a nova sredina bila je sasvim podnošljiva. Tonči se među svojim vršnjacima nije isticao nekim naročitim osobinama. Gusta kovrčava kosa prikrivala je plahovitost njegova pogleda, a isticala ljupkost osmijeha, te bi se on gotovo neprimjetno družio sa svima u razredu, na širokim hodnicima, u blagovaonici, na igralištu, ili na izlazu iz velike sjemenišne crkve nedjeljom i blagdanom. Dublje od samih svečanosti prožimala ga veličanstvenost zgrade sa zvjezdarnicom nad glavnim ulazom i vojnom bolnicom u južnome krilu. Sjemeništarcima je bilo najstrože zabranjeno razgovarati s osobljem bolnice, a bolesnicima su smjeli davati samo najopćenitije i najnužnije odgovore.
Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati
Možda je Tonči upravo zato s prozora učionice u trenucima popodnevnog odmora utoliko znatiželjnije promatrao oficire u sjajnim uniformama kako napuštaju zgradu ili ulaze u nju, medicinsko osoblje, kola hitne pomoći i žurno preuzimanje nepokretnih bolesnika na nosilima. Divio se ljudskoj požrtvovnosti, nesebičnom priskakanju u pomoć drugima, posve nepoznatim bolesnim ljudima, te bi katkada potajice zamišljao sebe kao dobročinitelja u bijelom mantilu gospodina doktora.
- Priznajem to sasvim otvoreno... Ali ne mogu priznati nešto čega nije bilo, na što nisam pomišljao…, branio se u sobi starijeg prefekta.
- Dakle, ne salijeću te nečiste misli?
- Ne. Mašta mi pomaže da uđem u tisuće bolnica, prihvatilišta, bolničkih soba, da čujem što govore oni koji trpe. Nastojim čuti njihovo stenjanje i pitam se čemu patnja kad je nitko ne želi?
- To je dobro pitanje, svakako, ukoliko ustrajavaš na njemu, ne popuštajući tjelesnoj požudi. Međutim, bojim se da tvoj dar zapažanja ne privlače u prvom redu ipak medicinske sestre koje vojna komanda namjerno šalje ovamo?
- Ovih dana pročitao sam prvi i drugi dio knjige Tražimo smisao isusovca Fernanda Lelottea koja me ispunila istinskim osjećajem radosti. Vjerujem da me barem u dogledno vrijeme ne mogu pokolebati tjelesne strasti.
- Ne budi previše samouvjeren. I ne izdvajaj se od svojih vršnjaka.
Sjemeništarci bi jedanput tjedno odlazili na šetnju iz Voćarske ulice prema Mirogoju. Prva postaja bio im je Institut Ruđera Boškovića. Tu bi Tonči, promatrajući izbliza zgradu visoke znanstvene ustanove, dosta pozorno slušao priču o slavnom sinu grada Dubrovnika, Josipu Ruđeru Boškoviću, koji je s petnaest godina stupio u red isusovaca, bio nastavnik i profesor matematike, pisao rasprave iz fizike, optike i astronomije, a proslavio se spoznajom O Sunčevim pjegama.
- Tamnim dijelovima na Sunčevoj površini.
- Sunčeve pjege pojavljuju se u pravilnim ciklusima, a uzrokovane su pojavom lokalnih magnetskih polja. Pojedina pjega traje u prosjeku nekoliko dana, a maksimalno nekoliko mjeseci.
- A što je s pjegama naše savjesti?
- Neki đaci već od prvoga dana vide sebe u grimiznom ornatu visokih crkvenih dostojanstvenika.
- Možda su već odredili mjesto svom poprsju u veličanstvenim arkadama Mirogoja?
Na Mirogoju bi se poklonili vili od bijelog mramora koja kiti grob pjesniku Petru Preradoviću. Kratkom molitvom iskazali bi dužno poštovanje hrvatskim preporoditeljima Antunu Mihanoviću, Ljudevitu Gaju, Stanku Vrazu i Vatroslavu Lisinskom. Zaustavili se pred poprsjem Augusta Šenoe i u jedan glas izrecitirali prvu kiticu njegove ponajbolje pjesme:
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Mirogoj, spomenik na grobu Augusta Šenoe
S Mirogoja bi obično krenuli nizbrdo, prema gostionici Mirni gaj, koju su ljudi iz tko zna kojih razloga radije nazivali K veselom mrtvacu, zbijajući šale i vragolije iz života kršćanskih obitelji i župnih zajednica.
- Jeste li čuli žalosnu priču o redovnici koja je puno držala do svog vanjskog izgleda? Jadnica je unatoč ljepoti tijela morala umrijeti. I dok je čekala pred vratima raja zamoli kozmetičarku da je lijepo uredi, da bude kao anđeo. Čuje to sveti Petar, odškrine vrata i poviče: Upadaj, bit ćeš guska kao što si i bila!..., nasmije se Bernard svojoj dosjetki i znakovitom kretnjom podsjeti prijatelje na časnu sestru, pomoćnicu u kuhinji.
- A čujte ovo. Pristupi župniku neka žena i upita: Imam li ja svog anđela čuvara? Dakako da imate, odgovori joj, ta lijepo sam u propovijedi naglasio da anđela čuvara ima svaki čovjek. A ona će na to: Pa onda mi recite gdje je bio kad sam se udavala.
- Mom je župniku neki vjernik kazivao svoje mišljenje o đavlu: Velečasni, čovjeku je potreban đavao. Kako to i zašto, upita ga župnik. A vjernik zaključi: Bog je svemoćan i dobar, ali se ljudi ne bi opredjeljivali za nj da nema đavla. Čovjek je biće suprotnosti. Dobro bez zla završilo bi u raju zemaljskome gdje se Eva prilično dosađivala. Da mi je znati kako li bi to dosađivanje završilo da se nije pojavila zmija?
- Znate li zašto se Isus poslije uskrsnuća najprije ukazao Mariji Magdaleni i drugim ženama, a istom poslije apostolima?
- Zato jer je znao da žene neće moći šutjeti, da će događaj odmah razglasiti...
- A možda i zato što su žene dovitljivije od muškaraca. U našem dekanatu jedan se župnik porječkao s rodicom koja mu je bila kuharica te je uzviknuo: Hvala Bogu što se nisam ženio, kad su žene takve. A rodica mu uzvrati: Nisam se ni ja udavala, pa se opet na đavla namjerila!
- Stoga je, dragi moji, pametnije ne uzimati rodice za gazdarice.
Na Gupčevoj zvijezdi pogledali bi na velik sat i razmislili kojim će smjerom dalje. Jedni bi u središte grada da se nagledaju izloga, drugi na sladoled, treći do uspinjače, pa Gornjim gradom do Kamenitih vrata. Još jednom bi pogledali na sat i složili se da je najbolje poprijekim putem u Voćarsku, natrag u sjemenište. Jer grad je vrag, a vrag nikad ne spava, ponavljao bi časni brat Ignacije, zadužen za vrtne gredice i povrće, kad bi poslije večere ispitivao dečke kako im je bilo na šetnji.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola