Hrvatska kućanstva na godišnjoj razini bace približno 211.730 tona hrane, čija se tržišna vrijednost procjenjuje na oko 250 milijuna eura. Riječ je o podatku koji proizlazi iz nove analize temeljene na Eurostatovim statistikama, a koji zorno pokazuje kako bacanje hrane u Hrvatskoj nije tek marginalna navika, nego strukturni problem s mjerljivim ekonomskim posljedicama. Iako se Hrvatska u europskom kontekstu nalazi ispod prosjeka po količini bačene hrane po kućanstvu, ukupne brojke ostaju visoke i zabrinjavajuće, osobito kada se stave u odnos s brojem stanovnika i realnim životnim standardom.
Što zapravo znači 147 kilograma po kućanstvu?
Prevedeno na razinu svakodnevnog života, prosječno hrvatsko kućanstvo godišnje baci oko 147 kilograma hrane. To u praksi znači približno 12,2 kilograma mjesečno ili oko 0,4 kilograma dnevno. Iza tih naizgled apstraktnih brojki kriju se konkretne namirnice – kruh, voće, povrće, gotova jela i ostaci obroka – koje su proizvedene, transportirane, skladištene i kupljene, a da nikada nisu ispunile svoju osnovnu svrhu. Bacanje hrane tako postaje ne samo pitanje osobnih navika, nego i indikator neučinkovitosti cijelog lanca opskrbe hranom.
U usporedbi s mnogim državama Europske unije, Hrvatska stoji relativno dobro kada je riječ o količini hrane bačene na razini kućanstava. Brojne razvijenije članice bilježe znatno veće količine otpada po stanovniku, dijelom zbog višeg dohotka, potrošačkih obrazaca i kulture obilja. Međutim, upravo tu leži paradoks hrvatske situacije. Iako bacamo manje nego prosjek Unije, bacamo previše s obzirom na ekonomske prilike, rast cijena hrane i činjenicu da dio stanovništva i dalje živi na rubu prehrambene sigurnosti.
Ekonomska i socijalna dimenzija bacanja hrane
Procijenjenih 250 milijuna eura godišnje bačene vrijednosti nije zanemariv iznos. To je novac koji bi, u teoriji, mogao ostati u kućnim proračunima, smanjiti pritisak rastućih troškova života ili se preusmjeriti u druge oblike potrošnje. Osim financijskog aspekta, bacanje hrane ima i izraženu socijalnu dimenziju. U društvu u kojem su socijalne razlike sve vidljivije, činjenica da se velike količine ispravne hrane bacaju otvara pitanje solidarnosti, ali i učinkovitosti postojećih mehanizama doniranja i preraspodjele.
Hrana koja završi u otpadu ne nestaje bez posljedica. Proizvodnja hrane povezana je s potrošnjom vode, energije i zemljišta, kao i s emisijama stakleničkih plinova. Kada se hrana baca, sav taj utrošeni resurs postaje čisti gubitak, a dodatni problem stvara razgradnja biootpada na odlagalištima, gdje nastaje metan, jedan od snažnijih stakleničkih plinova. U tom smislu, bacanje hrane nije samo privatna stvar kućanstava, nego i pitanje okolišne politike i održivog razvoja.
Između navika i javnih politika
Podaci o bacanju hrane u hrvatskim kućanstvima upućuju na potrebu kombiniranog pristupa. Promjena potrošačkih navika, bolja edukacija o planiranju kupnje i razumijevanju rokova trajanja mogu donijeti brze rezultate na razini pojedinca. Istodobno, uloga države i lokalne samouprave ostaje ključna, bilo kroz preventivne kampanje, poticanje doniranja viškova hrane ili razvoj učinkovitijih sustava za odvojeno prikupljanje biootpada. Hrvatska je po količini bačene hrane ispod europskog prosjeka, ali to ne bi smjelo biti opravdanje za pasivnost. Upravo suprotno, to je prilika da se problem prepozna na vrijeme i da se postojeće brojke počnu sustavno smanjivati.
....
Tekst i foto: Petar Kolovrat
Grafika: Vidmir Raič