Kad se govori o mogućoj američkoj intervenciji protiv Irana, važno je odmah razdvojiti dvije stvari: izravan vojni učinak na ciljeve i političko-strateške posljedice koje se prelijevaju kroz cijelu regiju. Ta se logika vidi kroz cijelu modernu povijest odnosa Washingtona i Teherana: od uloge SAD-a u prevratu 1953. i dugotrajnog nepovjerenja koje je to ukorijenilo u iranskoj političkoj kulturi, preko Islamske revolucije 1979. i talačke krize u američkom veleposlanstvu, do “Tanker rata” u završnici iransko-iračkog sukoba i traumatičnog rušenja civilnog leta Iran Air 655 3. srpnja 1988., što je u Iranu ostalo kao simbol američke sile bez političke odgovornosti.
U novijem razdoblju, osovina sukoba sve se više sužava na nuklearni program, sankcije i regionalne posredničke mreže. Nuklearni sporazum (JCPOA) 2015. privremeno je smanjio napetosti, ali je američko povlačenje 2018. vratilo spiralu pritiska i iranskog postupnog širenja nuklearnih aktivnosti. Ubojstvo Qasema Soleimanija 2020. učvrstilo je obrazac: SAD preferira udar na “ključne čvorove”, a Iran odgovara kombinacijom ograničene vojne odmazde, proxy pritiska i strateškog strpljenja. Taj obrazac je relevantan jer govori da se i “mala” intervencija rijetko zadržava mala ako je druga strana politički prisiljena dokazati da nije pokleknula.
Aktualno stanje - ultimatum, gomilanje snaga i nuklearni sat
U ovom trenutku kriza se opisuje rječnikom rokova i prijetnji. Prema izvještavanju Reutersa i drugih relevantnih medija, američki predsjednik Donald Trump javno je postavio vrlo kratak rok (10 do 15 dana) za postizanje nuklearnog dogovora, uz poruku da će u suprotnom uslijediti “zaista loše stvari”, dok se istodobno bilježi pojačano raspoređivanje američkih snaga u regiji, uključujući nosače zrakoplova i prateće kapacitete.
Na iranskoj strani, ključna je kombinacija odvraćanja i signaliziranja spremnosti na odmazdu. U diplomatskoj komunikaciji prema Ujedinjenim narodima Iran poručuje da neće započeti rat, ali da će uzvratiti ako bude napadnut te da bi američke baze i sredstva u regiji mogla postati legitimne mete u okviru “samoobrane”, kako Teheran to pravno uokviruje.
Treći element je nuklearna dimenzija, koja je danas operativnija nego u većem dijelu prethodnog desetljeća. IAEA-ina izvješća i analize stručnih organizacija koje čitaju IAEA podatke upućuju da Iran raspolaže značajnim količinama urana obogaćenog do 60%, što je tehnički korak ispod razine za oružje, a dio procjena govori o vrlo kratkim rokovima “proboja” (breakout) ako bi se donijela politička odluka o daljnjem obogaćivanju. Drugim riječima: diplomacija se vodi pod pritiskom vremena, ali i pod pritiskom percepcije vremena.
Što bi intervencija realno proizvela? Vojni učinak je samo prva razina
Američki udar na Iran, čak i ako bi bio ograničen, gotovo sigurno bi proizveo učinke u četiri međusobno povezane arene. Prva je regionalna sigurnost: Iran ima razgranatu mrežu partnera i posredničkih aktera te sposobnosti projekcije sile (raketne, besposadne, pomorske i kibernetičke) koje su dizajnirane upravo za “kaznu bez frontalnog rata”. Druga je energetika i pomorstvo: svaka ozbiljnija eskalacija povećava rizik za promet kroz Hormuški tjesnac i šire pomorske rute, što se brzo pretače u cijene nafte, osiguranje brodova i inflacijske valove u Europi. Treća je nuklearna dinamika: paradoksalno, udar na nuklearne kapacitete može kratkoročno usporiti program, ali srednjoročno ubrzati političku odluku Teherana da program pretvori u stvarno odvraćanje, jer bi “neposjedovanje” postalo dokaz ranjivosti. Četvrta je unutarnja politika: i SAD i Iran imaju snažne domaće poticaje da ne izgledaju slabo, pa i pogrešna procjena “koliko je dovoljno” može gurnuti obje strane u eskalacijski klin.
U europskom kontekstu, osobito za zemlje poput Hrvatske, ključna je transmisija preko cijena energenata, očekivanja inflacije, logističkih troškova i opće tržišne nervoze. To je tipičan mehanizam u kojem “daleki rat” postaje “lokalni račun”, čak i bez izravnog vojnog angažmana.
Scenarij 1: ograničeni udari i kontrolirana odmazda
U prvom scenariju SAD bi proveo vremenski i ciljano ograničene udare na vojnu infrastrukturu povezanu s projekcijom sile (npr. sustavi protuzračne obrane, raketna skladišta, zapovjedni čvorovi), uz poruku da je cilj “vraćanje odvraćanja”, a ne promjena režima. Iran bi vjerojatno uzvratio tako da izbjegne masovne američke žrtve, ali dovoljno vidljivo da domaćoj javnosti pokaže odgovor: napadi besposadnim letjelicama i projektilima na američke baze ili partnere u regiji, selektivni pritisak preko proxy skupina, kibernetičke operacije i povremeno “uznemiravanje” plovidbe bez potpunog zatvaranja tjesnaca. Ovaj scenarij je politički “najprodajniji” jer obje strane mogu tvrditi da su pobijedile, ali je strateški nestabilan: jedan promašaj, jedna veća civilna šteta ili veći broj žrtava može ga brzo prebaciti u drugi scenarij.
Scenarij 2: Produžena zračna kampanja i regionalna spiralna eskalacija
Drugi scenarij pretpostavlja da ograničeni udar ne ostvari cilj ili da Iran odgovori snažnije od očekivanog, pa SAD prelazi na produženu kampanju degradacije iranskih sposobnosti. U tom slučaju raste vjerojatnost da Iran posegne za asimetričnim polugama koje najbrže “bolje”: intenzivniji pritisak na regionalne partnere SAD-a, eskalacija udara preko posrednika, agresivniji pomorski incidenti i snažnije kibernetičke operacije. U energetici, čak i bez formalne blokade Hormuza, dovoljan je porast rizika da cijene i premije osiguranja eksplodiraju, a to se zatim prelije u europsku inflaciju i političke napetosti oko troškova života.
U nuklearnoj domeni, produženi rat povećava rizik da IAEA nadzor postane otežan ili politički delegitimiran u Iranu, čime se informacijska magla povećava baš kad je najopasnije. IAEA je i ranije upozoravala na osjetljivost nadzora i posljedice udara na nuklearna postrojenja, a aktualna izvješća upućuju da je pitanje vremena i transparentnosti središnje u kriznom upravljanju.
Scenarij 3: Širi regionalni rat i strateška promjena pravila igre
Treći scenarij nije najvjerojatniji kao početna namjera, ali je realan kao rezultat eskalacijskih pogrešaka: lanac uzvrata koji uključi više država i frontova, uz potencijalno značajne američke i savezničke gubitke, a posljedično i pritisak za “dovršavanje posla”. U tom okruženju, Iran bi mogao pokušati šire mobilizirati regionalne mreže i maksimalno povećati cijenu američke prisutnosti, dok bi SAD mogao proširiti ciljeve s pukog “odvraćanja” na “trajno onemogućavanje” ključnih sposobnosti. Upravo tu nastaje najveći rizik za globalno gospodarstvo: dugotrajan skok cijena energije, udar na pomorsku trgovinu, potresi na financijskim tržištima i politička polarizacija u Europi.
Nuklearno pitanje u ovom scenariju postaje prelomno. Ako Teheran zaključi da je opstanak režima ugrožen ili da je jedini način odvraćanja stvarno posjedovanje nuklearnog oružja, moglo bi doći do odluka koje danas nisu javno deklarirane. To je klasična sigurnosna dilema: udar koji treba spriječiti nuklearizaciju može, u najgorem slučaju, postati okidač za njezino ubrzanje, osobito ako se politički okvir pomakne iz “pregovora” u “egzistenciju”.
Najvažnija pouka povijesnog iskustva je da se američko-iranski sukob rijetko vodi samo o jednoj točki. Čak i kad je povod nuklearni program ili konkretan sigurnosni incident, u pozadini su prestiž, kredibilitet, regionalna arhitektura i domaća politika. Aktualni kontekst veljače 2026., obilježen kratkim ultimatumima i vidljivim gomilanjem snaga, povećava rizik pogrešne procjene jer su rokovi kratki, a prostor za “tiho povlačenje” uzak.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija. Vidmir Raič / AI generirano