Hrvatska je treća u Europskoj uniji po udjelu pušača, a slabosti u provedbi politika i promjene nikotinskih navika dodatno produbljuju problem.
Hrvatski zakonodavni okvir za kontrolu duhana na papiru nije bitno slabiji od onoga u većini država Europske unije. Zabrane pušenja u zatvorenim javnim prostorima, ograničenja oglašavanja i upozorenja na pakiranjima postoje već godinama. Međutim, ključna razlika između Hrvatske i zemalja koje su uspjele značajno sniziti prevalenciju pušenja ne leži u tekstu zakona, nego u njegovoj dosljednoj provedbi i društvenoj percepciji legitimnosti tih mjera.
U praksi, pušenje se u Hrvatskoj i dalje doživljava kao “siva zona” društvenog ponašanja, osobito u ugostiteljskim objektima. Izuzeci, ventilacijski standardi i tolerancija prema “pušačkim prostorima” često se koriste kao alat za zaobilaženje duha zakona. Time se šalje dvoznačna poruka: formalno je pušenje ograničeno, ali se istodobno poručuje da je ono i dalje prihvatljiv dio društvenog života. Upravo ta dvoznačnost razlikuje Hrvatsku od zemalja u kojima je pušenje u zatvorenim prostorima postalo društveno neprihvatljivo, a ne samo zakonski zabranjeno.
Radna mjesta i pasivno pušenje
Poseban problem predstavlja izloženost duhanskom dimu na radnim mjestima. U sektorima poput ugostiteljstva, trgovine i dijela uslužnih djelatnosti, pasivno pušenje i dalje je realnost, iako se rijetko tretira kao pitanje radnih prava i zaštite zdravlja na radu. Dok se u razvijenijim članicama EU pasivno pušenje na radnom mjestu sve češće promatra kao oblik profesionalnog rizika, u Hrvatskoj se ono i dalje pretežno svodi na osobni izbor zaposlenika ili “specifičnost struke”.
Takav pristup ima dugoročne posljedice. Visoka izloženost dimu održava pušenje vidljivim i normaliziranim, smanjuje pritisak na pušače da prestanu te dodatno opterećuje zdravstveni sustav kroz bolesti koje pogađaju i nepušače. U tom smislu, pasivno pušenje nije sporedni problem, nego jedan od mehanizama koji stabilizira visoku prevalenciju aktivnog pušenja u populaciji.
E-cigarete i grijani duhanski proizvodi su “manje zlo” koje često postaje ulaz u ovisnost
U posljednjem desetljeću hrvatska se javna rasprava o pušenju postupno fragmentirala dolaskom e-cigareta i grijanih duhanskih proizvoda. U javnosti se oni često predstavljaju kao tehnološki napredak ili “štetna alternativa”, što stvara dojam da problem klasičnog pušenja postupno gubi na važnosti. No epidemiološki podaci i iskustva iz drugih europskih zemalja pokazuju da se time problem često samo premješta, a ne rješava.
Kod mladih, e-cigarete vrlo često nisu alat za prestanak pušenja, nego prvi kontakt s nikotinom. Okusi, dizajn i percepcija manjeg rizika čine ih društveno prihvatljivijima, osobito u adolescentskoj dobi. Jednom kada se uspostavi ovisnost o nikotinu, granica između “vapeanja”, povremenog pušenja i kasnijeg svakodnevnog pušenja postaje iznimno tanka. Upravo zato zemlje koje bilježe pad klasičnog pušenja, ali istodobno rast uporabe e-cigareta među mladima, dugoročno ne ostvaruju očekivani javnozdravstveni dobitak.
Podaci o Hrvatskoj upućuju na to da se prvi kontakt s nikotinom često događa u ranoj adolescenciji, ponekad i prije 13. ili 14. godine. Školski sustav formalno provodi preventivne programe, ali njihova učinkovitost ovisi o širem društvenom kontekstu. Ako dijete u obitelji ili bliskom okruženju svakodnevno svjedoči pušenju, a u kafićima i javnim prostorima vidi da se zabrane relativiziraju, preventivne poruke gube snagu.
Obitelj se tako pokazuje kao ključna karika u lancu prevencije. U zemljama koje su uspješnije smanjile pušenje, pad prevalencije među odraslima prethodio je padu među mladima. U Hrvatskoj se taj prijenos događa sporije, jer odrasla populacija i dalje u velikoj mjeri održava pušenje kao prihvatljivu naviku, a time i kao obrazac ponašanja koji se neizravno prenosi na sljedeće generacije.
Bez prekida normalizacije, brojke će ostati visoke
Usporedba s regijom dodatno naglašava da Hrvatska nije izoliran slučaj, ali ni bez izbora. Dok dio jugoistočne Europe dijeli slične visoke udjele pušenja, iskustva pojedinih zemalja unutar istog kulturnog kruga pokazuju da su promjene moguće. Ključ nije u jednokratnim kampanjama, nego u dugotrajnoj, dosljednoj politici koja kombinira cijene, zabrane, edukaciju i dostupnu pomoć za prestanak, uz jasnu poruku da je pušenje društveno nepoželjno ponašanje, a ne neutralni osobni izbor.
Podatak da u Hrvatskoj puši 35% odraslih prema Eurobarometru, uz domaće procjene koje često prelaze i 40%, ne ostavlja prostor za umanjivanje problema. Riječ je o duboko ukorijenjenoj navici koja se održava kombinacijom društvene tolerancije, nedosljedne provedbe zakona i novih nikotinskih proizvoda koji ovisnost čine privlačnijom i manje vidljivom.
Ako se pušenje u Hrvatskoj želi stvarno smanjiti, cilj ne može biti samo “manje cigareta”, nego promjena društvene norme. Bez jasnog prekida normalizacije pušenja u ugostiteljstvu, na radnim mjestima, u obiteljima i među mladima, Hrvatska će i dalje ostati pri europskom vrhu – ne po uspješnim politikama, nego po prevalenciji navike koja već desetljećima proizvodi mjerljive zdravstvene i društvene gubitke.
Koliko pušenje doista košta Hrvatsku?
Pušenje u Hrvatskoj proizvodi trošak koji daleko nadilazi individualno zdravlje i ulazi u samu srž ekonomskog i socijalnog sustava. Riječ je o trajnom pritisku na zdravstveni proračun kroz liječenje kardiovaskularnih bolesti, kroničnih plućnih oboljenja i malignih dijagnoza, ali i o gubicima koji se događaju izvan bolnica – kroz bolovanja, smanjenu radnu učinkovitost i prijevremeni izlazak iz svijeta rada.
Posebno je problematično to što je prevalencija pušenja najviša upravo u radno najaktivnijim dobnim skupinama. To znači da Hrvatska ne plaća cijenu pušenja samo kroz buduće mirovine i liječenja u starijoj dobi, nego i kroz izgubljene radne dane i smanjenu produktivnost danas. U europskim analizama, ukupni ekonomski trošak pušenja u pravilu doseže između 1,5 i 2 posto BDP-a, što sugerira da se i u hrvatskom slučaju radi o iznosima koji se mjere u stotinama milijuna eura godišnje.
U tom kontekstu, pušenje prestaje biti privatna navika i postaje pitanje javnih financija, radne snage i dugoročnog razvoja zemlje.
Različiti konteksti, ista politička odgovornost
Pušenje u Hrvatskoj ne izgleda isto u svim sredinama, ali u gotovo svim slučajevima proizlazi iz iste političke logike tolerancije. Razlike između malih i velikih gradova, kao i između obalnih i kontinentalnih područja, više su stvar konteksta nego stvar stvarne politike kontrole duhana.
U manjim gradovima i općinama pušenje je često dublje ukorijenjeno u svakodnevni društveni život. Kafić je produžetak javnog prostora, mjesto susreta, razmjene informacija i lokalne politike. U takvom okruženju zabrane pušenja nerijetko se doživljavaju kao nametnuta pravila “iz Zagreba”, a lokalne vlasti ih nerado provode kako ne bi narušile društveni mir ili se zamjerile poznatim ugostiteljima. Inspekcije su rijetke, a kršenja se često rješavaju neformalno. Time se pušenje ne samo tolerira, nego i simbolički štiti kao dio lokalne rutine.
U velikim gradovima slika je naizgled drugačija, ali problem ostaje sličan. Iako postoje formalno nepušački prostori i veća inspekcijska prisutnost, pušenje se često seli u poluzatvorene terase, improvizirane prostore i sive zone koje se legalno i urbanistički teško kontroliraju. Lokalna politika često balansira između javnog zdravlja i interesa ugostiteljskog sektora, osobito u dijelovima grada gdje su kafići važan element noćnog života i turističke ponude. Rezultat je parcijalna provedba, u kojoj zabrane postoje, ali se stalno reinterpretiraju.
Razlika između obalne i kontinentalne Hrvatske dodatno pojačava taj obrazac. Na obali, osobito u turističkim središtima, pušenje se često promatra kroz prizmu ekonomije. Argument da “turisti to očekuju” ili da zabrane mogu štetiti ugostiteljstvu često prevladava nad zdravstvenim razlozima. Sezonalnost rada i privremeni karakter turističkih odnosa dodatno slabe dugoročnu odgovornost lokalne politike prema zdravlju stanovnika i radnika u turizmu, koji su često najizloženiji pasivnom pušenju.
U kontinentalnoj Hrvatskoj, osobito u demografski pogođenim područjima, pušenje se pak češće doživljava kao socijalni ventil. U sredinama s manje sadržaja i slabijom ekonomskom perspektivom, kafić i cigareta postaju dio svakodnevnog bijega od neizvjesnosti. Lokalna vlast u takvim uvjetima rijetko želi dodatno “disciplinirati” stanovništvo mjerama koje se percipiraju kao restriktivne, pa se kontrola pušenja povlači u drugi plan.
Zajednički nazivnik svim tim sredinama jest činjenica da lokalna politika često zamjenjuje zdravstvene ciljeve kratkoročnim političkim kalkulacijama. Razlike u geografiji i veličini mjesta ne mijenjaju osnovnu odgovornost: gradovi i županije imaju moć oblikovati javni prostor i društvene norme. Kada tu moć ne koriste, oni aktivno sudjeluju u održavanju navike koja Hrvatsku drži pri europskom vrhu po udjelu pušača. Bez jasne i dosljedne lokalne politike, nacionalne strategije ostaju deklarativne, a razlike među sredinama tek varijacije istog problema.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat