Nacionalni plan razvoja industrije 2027.–2034. najveći je industrijski projekt od hrvatske samostalnosti. Novca nikada nije bilo više, ali iskustvo pokazuje da najveći izazov neće biti financiranje nego provedba. Hoće li Hrvatska konačno pokrenuti novu industrijalizaciju ili će dobiti još jednu strategiju koja će završiti u ladici?
Najveći industrijski zaokret od ulaska u Europsku uniju
Hrvatska je pred donošenjem dokumenta koji bi mogao odrediti gospodarski razvoj zemlje tijekom sljedećeg desetljeća. Nacionalni plan razvoja industrije 2027.–2034. prvi put objedinjuje dugoročnu industrijsku politiku, konkretne financijske instrumente i mjerljive ciljeve razvoja prerađivačke industrije. Ono što ga razlikuje od brojnih strategija donesenih posljednjih godina nije toliko sadržaj koliko opseg ulaganja. Vrijednost predviđenih mjera doseže gotovo pet milijardi eura, pri čemu država izravno osigurava 2,9 milijardi eura, dok bi ostatak trebao doći iz europskih fondova, privatnih ulaganja i drugih razvojnih izvora.
Ministar gospodarstva Ante Šušnjar plan predstavlja kao početak "pametne reindustrijalizacije", naglašavajući kako se potpore više neće dijeliti prema političkim ili administrativnim kriterijima, nego isključivo projektima koji mogu dokazati povećanje produktivnosti, tehnološke razine i konkurentnosti.
Takva promjena filozofije predstavlja odmak od dosadašnje prakse u kojoj su potpore često bile usmjerene na očuvanje postojećeg stanja, a manje na stvaranje nove dodane vrijednosti.
Brojke pokazuju koliko je Hrvatska izgubila industrijsku snagu
Industrija je desetljećima bila jedan od glavnih nositelja hrvatskog gospodarstva. Međutim, tranzicija devedesetih godina, ratna razaranja, privatizacija, gašenje velikih proizvodnih sustava i kasnije snažna orijentacija prema uslužnom sektoru doveli su do postupnog slabljenja proizvodnje.
Danas prerađivačka industrija sudjeluje s oko 10,5 posto u hrvatskom bruto domaćem proizvodu. Novi plan želi taj udio povećati na 12,5 posto do 2034. godine.
Na prvi pogled riječ je o povećanju od svega dva postotna boda. Međutim, u apsolutnim vrijednostima riječ je o milijardama eura dodatne industrijske proizvodnje i tisućama novih radnih mjesta.
Istodobno usporedba s europskim državama pokazuje koliko Hrvatska zaostaje. Prosjek Europske unije iznosi oko 14 posto, dok Slovenija, koja je tijekom tranzicije uspjela sačuvati znatan dio svoje industrijske baze, ostvaruje čak oko 27 posto BDP-a iz prerađivačke industrije.
Upravo ta usporedba možda najbolje ilustrira koliko različiti razvojni modeli mogu oblikovati dugoročnu otpornost gospodarstva.
Produktivnost postaje važnija od same proizvodnje
Nova industrijska politika naglasak stavlja na produktivnost, odnosno stvaranje veće vrijednosti uz jednaku ili manju količinu rada i resursa.
To znači kako država želi poticati ulaganja u automatizaciju proizvodnje, robotiku, digitalizaciju tvornica, umjetnu inteligenciju, napredne proizvodne procese i razvoj proizvoda s većom dodanom vrijednošću.
Drugim riječima, cilj nije otvoriti što više novih tvornica koje će proizvoditi jeftine proizvode uz niske plaće, nego razvijati industriju koja može konkurirati znanjem, tehnologijom i inovacijama.
Takav pristup odgovara i europskoj industrijskoj politici koja posljednjih godina sve više naglašava koncept "Industrije 5.0.", gdje se tehnološki razvoj povezuje s održivošću, energetskom učinkovitošću i otpornosti opskrbnih lanaca.
Više novca za istraživanje i razvoj
Jedan od ključnih pokazatelja uspješnosti svakog razvijenog industrijskog sustava jesu ulaganja u istraživanje i razvoj.
Hrvatska danas u industrijskom sektoru ulaže oko 1,65 posto u razvoj novih tehnologija, proizvoda i proizvodnih procesa.
Plan predviđa povećanje tog udjela na 2,8 posto do 2034. godine.
Naizgled se radi o maloj razlici, ali upravo ulaganja u razvoj određuju može li neka tvrtka stvarati vlastite patente, razvijati nove proizvode i ostvarivati veću zaradu na svjetskom tržištu.
Bez razvoja novih tehnologija teško je očekivati dugoročno povećanje plaća jer se konkurentnost tada temelji isključivo na nižim troškovima rada.
Kružna ekonomija ostaje najveći izazov
Možda najzahtjevniji cilj odnosi se na kružno gospodarstvo.
Hrvatska danas ponovno koristi svega oko 2,7 posto materijala koji ulaze u proizvodni proces. Europski prosjek iznosi približno 11,2 posto.
Nacionalni plan predviđa povećanje hrvatske stope kružnosti na 7,2 posto do 2034. godine.
To znači znatno veće korištenje recikliranih sirovina, smanjenje otpada te razvoj industrija koje proizvode manje emisija i troše manje prirodnih resursa.
Takve promjene nisu važne samo zbog klimatskih ciljeva nego i zbog konkurentnosti. Industrija koja učinkovito koristi sirovine manje je izložena globalnim poremećajima cijena energije i materijala.
Može li Hrvatska prekinuti ovisnost o turizmu?
Najvažnije pitanje ipak nije koliko će novca biti na raspolaganju, nego može li Hrvatska promijeniti vlastitu gospodarsku strukturu.
Posljednjih dvadesetak godina gospodarski rast uglavnom su nosili turizam, osobna potrošnja, građevinarstvo i tržište nekretnina.
Takav model donio je razdoblja visokih stopa rasta, ali je istodobno povećao osjetljivost gospodarstva na vanjske šokove. Pandemija je pokazala koliko brzo turistička ovisnost može postati gospodarski problem, dok je rast cijena nekretnina dodatno usmjerio kapital prema pasivnim ulaganjima umjesto prema proizvodnji.
Industrija, za razliku od turizma, stvara izvoz, razvija tehnologije, povećava produktivnost i potiče razvoj brojnih drugih sektora – od logistike i energetike do obrazovanja i znanosti.
Upravo zato gotovo sve razvijene europske države posljednjih godina ponovno snažno ulažu u vlastitu proizvodnju.
Strategija nije problem – provedba jest
Hrvatska posljednjih godina nije patila od nedostatka strategija.
Naprotiv, država raspolaže s više od stotinu razvojnih dokumenata koji pokrivaju gotovo sva područja – od energetike, prometa i digitalizacije do obrazovanja, klimatske politike i regionalnog razvoja.
Problem nije bio u pisanju strategija nego u njihovoj provedbi.
Često su izostajali koordinacija između ministarstava, jasni rokovi, sustav praćenja rezultata te odgovornost za ostvarenje postavljenih ciljeva.
Upravo zato dio ekonomista upozorava da će pravi test Nacionalnog plana razvoja industrije početi tek nakon njegova usvajanja.
Bez stabilnog regulatornog okruženja, učinkovitije javne uprave, bržeg izdavanja dozvola, kvalitetnijeg obrazovnog sustava i sigurnosti ulaganja ni najveći financijski paket neće automatski stvoriti konkurentnu industriju.
Pet milijardi eura prilika su koja se neće lako ponoviti
Nacionalni plan razvoja industrije 2027.–2034. mogao bi predstavljati jednu od najvažnijih gospodarskih prekretnica od ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Prvi put država pokušava spojiti industrijsku politiku, inovacije, zelenu tranziciju, digitalizaciju i razvoj domaće proizvodnje u jedinstven razvojni okvir.
Hoće li taj okvir postati temelj nove industrijske renesanse ili još jedan dokument koji će ostati neostvaren, ovisit će manje o samom tekstu strategije, a mnogo više o sposobnosti države da osigura kontinuitet provedbe bez obzira na političke cikluse.
Jer industrija se ne gradi mandatima, nego desetljećima. Hrvatska sada ima kapital kakav dugo nije imala. Ostaje vidjeti ima li jednaku razinu institucionalne discipline, stručnosti i političke dosljednosti da taj kapital pretvori u novu proizvodnju, veće plaće i otpornije gospodarstvo.
...
Tekst i grafika: Vidmir Raič