Hrvatska je u drugoj polovici 2025. ušla s inflacijskim profilom koji je za prosjek Europske unije vidljivo “topliji”, a za dio građana i osjetno skuplji nego što sugerira sama riječ stabilizacija. Kada se gleda harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HICP), koji se koristi za usporedbe među državama EU, Europska unija je od lipnja do studenoga 2025. prošla kroz umjeren, ali ne i linearan ciklus: 2,3 posto u lipnju, 2,4 posto u srpnju i kolovozu, zatim 2,6 posto u rujnu, 2,5 posto u listopadu i 2,4 posto u studenome. Hrvatska je u istom razdoblju bila znatno iznad tih razina: 4,4 posto u lipnju, 4,5 posto u srpnju, 4,6 posto u kolovozu i rujnu, potom pad na 4,0 posto u listopadu i ponovno ubrzanje na 4,3 posto u studenome. Takav niz nije tek “još jedna statistika”, nego signal da se rast cijena u Hrvatskoj zadržava na razini koja se u europskom kontekstu sve češće svrstava u gornji dio ljestvice, pri čemu se hrana u praksi najbrže vidi, najčešće kupuje i najteže zaobiđe.
U razdoblju lipanj–rujan 2025. Hrvatska je praktički “zaključana” oko 4,4 do 4,6 posto godišnje stope, što znači da se ukupna košarica roba i usluga u prosjeku plaćala oko četiri i pol posto skuplje nego godinu ranije. Listopad je donio kratko olakšanje, s padom na 4,0 posto, ali već u studenome stopa se vraća na 4,3 posto. Prosinac je van ove statistike, ali očekivano je da će i on dignuti stopu. U prevodu na svakodnevni život, to izgleda ovako: čak i kada se dio cijena na trenutak stabilizira, kućanstvo vrlo brzo opet osjeti pritisak jer se rast ne vraća u raspon “oko EU prosjeka”, nego ostaje iznad njega za otprilike 1,9 do 2,3 postotna boda u većem dijelu promatranog razdoblja.
Takva razlika je važna jer prosječna kućna potrošnja nije jednako raspoređena kao “prosječna košarica” na papiru. Hrana i bezalkoholna pića zauzimaju veći udio u budžetu kućanstava s nižim i srednjim primanjima, pa su upravo ta kućanstva najizloženija, čak i kada ukupna inflacija ne izgleda dramatično u odnosu na krizne godine. Uz to, hrana je kategorija u kojoj se “mikro-poskupljenja” zbrajaju: poskupljenje kruha, mliječnih proizvoda, mesa, voća i povrća ne doživljava se kao apstraktna stopa, nego kao niz realnih posjeta trgovini.
Hrvatska po cijenama iznad Slovenije i Italije, u rangu Austrije
Usporedba s državama koje su Hrvatskoj najbliže po tržištu, logistici i navikama potrošnje otkriva zanimljiv obrazac. Slovenija je od lipnja do studenoga 2025. bila u nižem rasponu: 2,5 posto u lipnju, 2,9 posto u srpnju, 3,0 posto u kolovozu, 2,7 posto u rujnu, 3,1 posto u listopadu i 2,4 posto u studenome. To znači da je Hrvatska u studenome (4,3 posto) bila gotovo dvostruko iznad Slovenije (2,4 posto), a razlika je bila izražena i u mjesecima kada je Hrvatska bila na 4,6 posto, dok se Slovenija kretala oko tri posto ili niže.
Italija je, s druge strane, bila među zemljama s najnižim stopama u EU: 1,8 posto u lipnju, 1,7 posto u srpnju, 1,6 posto u kolovozu, 1,8 posto u rujnu, 1,3 posto u listopadu i 1,1 posto u studenome. U odnosu na Italiju, Hrvatska je u studenome imala gotovo četiri puta višu stopu (4,3 prema 1,1), a i u “najboljem” hrvatskom mjesecu (listopad 4,0) razlika je ostala golema. Austrija je u istom razdoblju bila visoko i relativno stabilno: 3,2 posto u lipnju, 3,7 posto u srpnju, 4,1 posto u kolovozu, 3,9 posto u rujnu te 4,0 posto u listopadu i studenome. Hrvatska je od lipnja do rujna bila iznad Austrije (4,4–4,6 prema 3,2–3,9), dok se u listopadu približila (4,0 prema 4,0), a u studenome ostala nešto iznad (4,3 prema 4,0).
U Mađarskoj je inflacija u drugoj polovici godine bila povišena, ali je do kraja razdoblja popustila: 4,6 posto u lipnju, 4,2 posto u srpnju, 4,2 posto u kolovozu, 4,3 posto u rujnu, 4,2 posto u listopadu i 3,7 posto u studenome. Hrvatska je tako u studenome bila iznad Mađarske (4,3 prema 3,7), iako su u ljetnim mjesecima razine bile usporedive.
Na samom vrhu EU-a je Rumunjska, koja je ušla u potpuno drugačiju dinamiku: 5,8 posto u lipnju, 6,6 posto u srpnju, 8,5 posto u kolovozu, 8,6 posto u rujnu, 8,4 posto u listopadu i 8,6 posto u studenome. To pokazuje da EU istodobno ima zemlje s “talijanskim” režimom oko 1 posto i zemlje s “rumunjskim” režimom oko 9 posto, dok se Hrvatska u ovom presjeku pozicionira u gornjem, ali ne ekstremnom segmentu.
Kada se inflacija “vrati”, vraća se brzo
Za razumijevanje rizika koji stoje iza poskupljenja hrane korisno je pogledati Baltik, jer se ondje inflacija u 2025. ponovno podigla na razine koje brzo mijenjaju percepciju standarda. Estonija je bila na 5,2 posto u lipnju, 5,6 posto u srpnju i 6,2 posto u kolovozu, a zatim se spustila na 5,3 posto u rujnu, 4,5 posto u listopadu i 4,7 posto u studenome. Latvija je bila na 3,9 posto u lipnju i srpnju, 4,2 posto u kolovozu i rujnu, 4,3 posto u listopadu i 3,8 posto u studenome. Litva je bila na 3,2 posto u lipnju, 3,4 posto u srpnju, 3,6 posto u kolovozu, 3,7 posto u rujnu i listopadu, te 3,6 posto u studenome. Poruka nije da je Hrvatska Baltik, nego da se inflacija u EU zna “prelomiti” i vratiti kroz nekoliko mjeseci, a da hrana u tim epizodama tipično postaje najvidljiviji kanal pritiska.
Čak i kada se govori o ukupnoj inflaciji, struktura rasta cijena presudna je za doživljaj poskupljenja hrane. U studenome 2025. u eurozoni je ukupna stopa bila 2,1 posto, a hrana, alkohol i duhan su se kretali oko 2,4 posto, što znači da je taj blok bio iznad “headline” stope i time generirao snažniji osjećaj poskupljenja od onoga što sugerira prosjek. Hrvatska je pritom u studenome imala ukupno 4,3 posto, što povećava vjerojatnost da je i hrana, kao komponenta kućnog budžeta s velikom frekvencijom kupnje, igrala ulogu u održavanju inflacije iznad europskog prosjeka, čak i kada se energija ili pojedine industrijske robe kratkoročno smiruju.
Hrana kao političko-ekonomski problem, rast cijena hrane ima socijalni učinak
U praksi, hrana je posebno osjetljiva na kombinaciju tri mehanizma. Prvi je uvozno-logistički, gdje promjene nabavnih cijena, tečajnih i transportnih troškova ulaze u veleprodaju pa u maloprodaju. Drugi je domaći troškovni, vezan uz cijene rada, energenata u proizvodnji i preradi, te raspoloživost radne snage u sezonskim granama. Treći je tržišni, gdje struktura maloprodaje, tržišna koncentracija i cjenovne strategije brendova i trgovačkih lanaca određuju koliko brzo i koliko trajno rast ulazi u police. Kada se ta tri mehanizma poklope, “poskupljenje hrane” prestaje biti podtema inflacije i postaje glavna životna činjenica kućanstava.
Ako se iz šestomjesečnog niza izvuče jedna operativna lekcija, onda je to da Hrvatska nije u režimu naglog ubrzavanja iz mjeseca u mjesec, nego u režimu visoke razine koja se sporo spušta i lako vraća. Pad na 4,0 posto u listopadu pokazao je da je hlađenje moguće, ali studeni (4,3 posto) jednako jasno pokazuje da ono nije “zacementirano”. U odnosu na EU, koja je u studenome na 2,4 posto, Hrvatska i dalje nosi inflacijski “premijum” od gotovo 2 postotna boda, a takav razmak se u svakodnevnoj potrošnji najčešće čita kao skuplja hrana, skuplje usluge i slabija kupovna moć, čak i kada nominalne plaće rastu.
U tom smislu, poskupljenje hrane u Hrvatskoj krajem 2025. treba čitati kao kombinaciju europskog trenda i domaće specifičnosti: EU prosjek se drži u rasponu oko 2,3–2,6 posto, dok Hrvatska ostaje u rasponu 4,0–4,6 posto, s vrhom na 4,6 u kolovozu i rujnu i ponovnim jačanjem na 4,3 u studenome. Dok god je ta razlika postojana, “normalizacija” će u statistici izgledati bolje nego u hladnjaku.
Gdje smo u europskom prosjeku?
Ako se iz ukupne inflacije “izreže” samo ono što građani najčešće i najneposrednije osjećaju – hrana i bezalkoholna pića – slika postaje još jasnija i za Hrvatsku manje ohrabrujuća. U drugoj polovici 2025. upravo je ta komponenta u većini država Europske unije ostala iznad ukupne inflacije, ali je razlika među članicama bila znatno veća nego kod opće stope rasta cijena.
U studenome 2025. prosječna godišnja stopa rasta cijena hrane i bezalkoholnih pića u EU kretala se oko 2,7 posto, dok je u europodručju bila nešto niža, oko 2,5 posto. Hrvatska je u istom mjesecu bilježila godišnji rast cijena hrane i bezalkoholnih pića od oko 4,1 posto, što znači da je bila približno 1,4 do 1,6 postotnih bodova iznad europskog prosjeka upravo u segmentu koji zauzima najveći udio u kućnoj potrošnji. Drugim riječima, čak i kada se ukupna inflacija u Hrvatskoj i EU naizgled približava, prehrambena košarica ostaje jasno “skuplja” u hrvatskom slučaju. U usporedbi s prethodnom godinom, primjetan je porast cijene tradicionalne blagdanske košarice za 15,93 posto. Statistika Hrvatskih nezavisnih sindikata pokazala je kako "Srednja košarica bilježi rast od 15,92 posto, dok skromna košarica, pri čemu su pažljivo uzete u obzir akcijske cijene i zaključane cijene, također pokazuje rast od 15,26 posto u odnosu na lani".
Usporedba s referentnim državama dodatno naglašava taj jaz. Slovenija je u studenome 2025. imala rast cijena hrane i bezalkoholnih pića od oko 2,8 posto, Italija oko 2,3 posto, a Njemačka oko 3,0 posto. Austrija je bila nešto iznad prosjeka, oko 3,6 posto, ali i dalje ispod hrvatske razine. Mađarska je, unatoč povišenoj ukupnoj inflaciji, ušla u fazu smirivanja cijena hrane te se kretala oko 3,5 posto. S druge strane, Rumunjska je ostala iznimka s vrlo visokim stopama, iznad 6,5 posto, čime potvrđuje da EU i dalje živi s dvjema inflacijskim realnostima: jednom “zapadnom”, u rasponu 2 do 3 posto, i drugom “istočnom”, koja je znatno tvrđa i dugotrajnija.
Za Hrvatsku je posebno važan i vremenski obrazac. U razdoblju od lipnja do studenoga 2025. cijene hrane i bezalkoholnih pića nisu pokazale jasan silazni trend, nego su se kretale u relativno uskom, ali povišenom rasponu između približno 4,0 i 4,5 posto na godišnjoj razini. To znači da nije riječ o jednokratnom “skoku” koji se brzo ispuše, nego o stabilno povišenoj razini rasta koja se iz mjeseca u mjesec ugrađuje u bazu cijena. Upravo taj fenomen objašnjava zašto građani često imaju osjećaj da hrana stalno poskupljuje, čak i u razdobljima kada mediji govore o smirivanju inflacije.
Drugi, često zanemaren sloj problema jest razina cijena hrane, a ne samo stopa njihova rasta. Hrvatska se i dalje nalazi ispod prosjeka EU po apsolutnoj razini cijena hrane, ali je taj jaz posljednjih godina znatno smanjen. Kako su cijene rasle brže od rasta kupovne moći, subjektivni doživljaj “skupoće” postaje snažniji nego u državama koje imaju slične ili čak više cijene, ali i osjetno veće plaće. U tom kontekstu, rast cijena hrane od četiri posto u Hrvatskoj ima teži socijalni učinak nego isti takav rast u zemljama s višim dohotkom po stanovniku.
Rasprava o poskupljenju hrane ne može se svesti na jednu agregatnu inflacijsku stopu. Hrvatska se u segmentu hrane i bezalkoholnih pića pozicionira iznad većine zapadnoeuropskih država i bliže skupini zemalja srednje i istočne Europe, pri čemu visoki udio hrane u kućnoj potrošnji dodatno pojačava pritisak na standard. Dok se u EU govori o “mekom prizemljenju” inflacije, u hrvatskoj prehrambenoj košarici to prizemljenje zasad izgleda tvrđe, sporije i osjetnije nego što sugeriraju prosječne europske brojke.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat