Ideja četverodnevnog radnog tjedna, u kojem zaposlenici rade 80 posto standardnih sati uz zadržavanje pune plaće, posljednjih je godina iz sfere akademskih rasprava i aktivističkih prijedloga ušla u konkretne javne politike i poslovne prakse. Pilot-projekti provedeni u nizu država pokazali su rezultate koji su nadmašili početna očekivanja: radnici prijavljuju nižu razinu stresa, bolje mentalno i fizičko zdravlje te veću ravnotežu između privatnog i poslovnog života, dok poslodavci bilježe stabilnu ili čak povećanu produktivnost, manji izostanak s posla i veću lojalnost zaposlenika. Upravo zato četverodnevni radni tjedan više nije marginalna ideja, nego ozbiljan kandidat za redefiniciju rada u 21. stoljeću.
Ipak, ključna dilema ostaje otvorena: je li riječ o univerzalnom rješenju primjenjivom na cijelo tržište rada ili o modelu koji će dugoročno ostati rezerviran za određene sektore, ponajprije za takozvane “bijele ovratnike” i visokokvalificirane djelatnosti.
Zašto eksperiment funkcionira, barem tamo gdje je isproban? Iskustva iz inozemstva sugeriraju da uspjeh četverodnevnog radnog tjedna ne proizlazi iz samog smanjenja radnih sati, nego iz promjene organizacije rada. U većini pilot-projekata naglasak je stavljen na racionalizaciju sastanaka, jasnije postavljanje ciljeva, veću autonomiju zaposlenika i fokus na rezultate, a ne na fizičku prisutnost. U takvom okviru kraći radni tjedan djeluje kao katalizator učinkovitosti: vrijeme postaje resurs kojim se upravlja pažljivije, a ne nešto što se „odradi“.
No, upravo tu se pojavljuje i prva linija razdvajanja. Model se pokazao posebno pogodnim za sektore u kojima je rad kognitivne prirode, gdje se učinak može mjeriti kroz projekte, rokove i ishode, dok je znatno teže primjenjiv u djelatnostima koje ovise o stalnoj prisutnosti radnika, poput proizvodnje, zdravstva, trgovine ili dijela uslužnih djelatnosti.
Rizik od novog jaza
U hrvatskom kontekstu rasprava o četverodnevnom radnom tjednu tek je na početku, ali dolazi u trenutku koji joj daje dodatnu težinu. Hrvatska se suočava s kroničnim nedostatkom radne snage, ubrzanim starenjem stanovništva i snažnim oslanjanjem na uvoz stranih radnika. Istodobno, produktivnost rada i dalje zaostaje za prosjekom Europske unije, a radna kultura u velikom dijelu gospodarstva još uvijek počiva na dugom radnom vremenu i snažnoj hijerarhiji.
U takvim okolnostima četverodnevni radni tjedan mogao bi imati dvostruki učinak. S jedne strane, u sektorima poput IT-a, kreativnih industrija, dijela financijskih i profesionalnih usluga, mogao bi postati snažan alat za privlačenje i zadržavanje domaćih stručnjaka, ali i za smanjenje “odljeva mozgova”. S druge strane, njegova šira primjena nailazi na ozbiljna ograničenja u industrijama koje čine okosnicu hrvatskog gospodarstva, poput turizma, građevine i prerađivačke industrije, gdje je rad često sezonski, fizički intenzivan i izravno vezan uz prisutnost radnika.
Posebno osjetljivo pitanje u Hrvatskoj jest socijalna pravednost ovakvog modela. Ako bi četverodnevni radni tjedan ostao privilegija visokoobrazovanih zaposlenika u urbanim sredinama, postoji realan rizik produbljivanja postojećih nejednakosti između sektora, regija i društvenih skupina. Radnici u turizmu, trgovini ili logistici, koji već sada često rade u uvjetima prekovremenog rada i nestabilnih ugovora, teško bi mogli osjetiti benefite ove reforme.
Zbog toga se u hrvatskoj raspravi ne može izbjeći pitanje uloge države. Bez aktivne politike koja bi poticala pilot-projekte, sufinancirala prijelazno razdoblje i prilagodila zakonodavni okvir, četverodnevni radni tjedan teško može prerasti u sustavnu promjenu, a još teže u alat socijalne kohezije.
Reforma rada ili selektivni luksuz?
Četverodnevni radni tjedan u svojoj srži postavlja temeljno pitanje o smislu i organizaciji rada u suvremenom društvu. U Hrvatskoj, zemlji koja se istodobno suočava s demografskim padom, nedostatkom radne snage i niskom produktivnošću, taj model predstavlja i priliku i izazov. Kao univerzalno rješenje vjerojatno je nedostižan, barem u kratkom roku. Kao ciljano primijenjena reforma, međutim, mogao bi poslužiti kao laboratorij za modernizaciju radnih odnosa i promjenu radne kulture.
Hoće li četverodnevni radni tjedan u Hrvatskoj ostati simbol progresivnih trendova rezerviranih za mali dio zaposlenih ili će postati dio šire strategije prilagodbe tržišta rada novim društvenim i ekonomskim realnostima, ovisit će manje o samom modelu, a više o političkoj volji, socijalnom dijalogu i spremnosti da se rad počne mjeriti po učinku, a ne po satnici.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat